Henri Rousseau ro\u0111en je 21. svibnja 1844. u Lavalu, a umro je 2. rujna 1910. u Parizu. Najpoznatiji je samouki slikar u povijesti moderne umjetnosti: \u010dovjek koji nikada nije poha\u0111ao akademiju, nikada nije napustio Francusku, a ipak je naslikao najprepoznatljivije d\u017eungle europskog slikarstva. Njegov stil na ovim stranicama navodimo u dva dijela \u2013 naivna umjetnost (primitivizam), razdoblje postimpresionizma \u2013 jer prvi dio govori kako je slikao, a drugi kada. Postimpresionizam je razdoblje, a ne njegov stil.<\/p>\n\n\n
Nadimak Le Douanier, carinik, dao mu je pisac Alfred Jarry, i upravo je taj nadimak najtvrdokornija pogre\u0161ka njegova \u017eivotopisa. Rousseau nije bio carinik. Bio je slu\u017ebenik pari\u0161ke gradske tro\u0161arine, octroija, koja je napla\u0107ivala davanja na robu pri ulasku u grad. To je rekao on sam: u jedinom intervjuu objavljenom za njegova \u017eivota objasnio je kriti\u010daru Ars\u00e8neu Alexandreu da je bio slu\u017ebenik tro\u0161arine, a ne carinik, kako se uvijek govorilo (Com\u0153dia, 19. o\u017eujka 1910.).<\/p>\n\n\n
U tro\u0161arinsku je slu\u017ebu stupio po\u010detkom sedamdesetih godina 19. stolje\u0107a i u njoj ostao do umirovljenja 1893., u \u010detrdeset devetoj godini. Ozbiljno je po\u010deo slikati tek u \u010detrdesetima, i upravo je taj kasni po\u010detak razlog za\u0161to ga akademsko \u0161kolovanje nikada nije doseglo. Godine 1884. dobio je dopu\u0161tenje za kopiranje u Louvreu, po svemu sude\u0107i uz pomo\u0107 slikara F\u00e9lixa Augustea Cl\u00e9menta (1826.\u20131888.); nekoliko je savjeta prikupio i od Jean-L\u00e9ona G\u00e9r\u00f4mea.<\/p>\n\n\n
Presudno je bilo osnivanje Salona nezavisnih 1884.: izlo\u017eba bez \u017eirija, na kojoj je svatko mogao uplatiti \u010dlanarinu i izlo\u017eiti \u0161to je htio. Rousseau je ondje izlagao gotovo svake godine od 1886., a od 1905. i na Jesenskom salonu. Bez tih dviju izlo\u017ebi bez \u017eirija njegov bi opus po svoj prilici ostao nepoznat, jer ga slu\u017ebeni saloni nikada ne bi propustili kroz vrata. Me\u0111u prvim radovima koje je ondje pokazao je Karnevalska ve\u010der<\/a> iz 1886., mali no\u0107ni prizor koji ve\u0107 sadr\u017ei sve \u0161to \u0107e poslije raditi u velikom formatu.<\/p>\n\n\n Legenda ka\u017ee da je Rousseau kao vojnik slu\u017eio u Meksiku i ondje vidio tropsku \u0161umu. Za to nema nikakva dokumenta i on sam to nikada nije tvrdio. Istina je bli\u017ea i zanimljivija: Rousseau nikada nije napustio Francusku. Sve \u0161to mu je trebalo prona\u0161ao je u pari\u0161kim staklenicima Jardin des Plantes, u botani\u010dkim atlasima, u ilustriranim \u010dasopisima i u zoolo\u0161kom vrtu.<\/p>\n\n\n Alexandre je to provjerio kod njega osobno i zabilje\u017eio da je bez muke dobio priznanje: slikar nije putovao dalje od staklenika Jardin des Plantes. U istom je razgovoru Rousseau izrekao najto\u010dniji opis vlastita rada kojim raspola\u017eemo. Ne zna, rekao je, jesu li drugi poput njega, ali kad u\u0111e u te staklenike i ugleda neobi\u010dne biljke iz egzoti\u010dnih zemalja, \u010dini mu se kao da ulazi u san. Re\u010denica je na francuskom zabilje\u017eena u Com\u0153diji 19. o\u017eujka 1910., u jedinom intervjuu s Rousseauom objavljenom za njegova \u017eivota.<\/p>\n\n\n Upravo je to klju\u010d slika kao \u0161to su Ekvatorijalna d\u017eungla<\/a> i Tigar u tropskoj oluji<\/a>: to nisu putopisi nego pari\u0161ki staklenik, ma\u0161tom pro\u0161iren do veli\u010dine platna. Iz iste su gra\u0111e nastali i Veseli \u0161aljivci<\/a>, gdje majmuni u \u0161ipra\u017eju rukuju neobi\u010dnim predmetima poput ljudi.<\/p>\n\n\n Alexandre je pri posjetu ateljeu opisao slikarevu paletu i pritom zabilje\u017eio dva tehni\u010dka podatka kojih drugdje nema. Prvo: Rousseau je sve tonove jedne slike izmije\u0161ao odjednom, a ne usput. Drugo: kriti\u010dar je primijetio da nikada nije vidio paletu s koje te\u010de toliko zelenih tonova. To nije anegdota o koloritu, nego opis metode.<\/p>\n\n\n Dubinu naime nije gradio sjen\u010danjem nego slojevanjem. Listovi, grane i trave stoje jedno ispred drugoga u jasnim, o\u0161tro ocrtanim slojevima, svaki u vlastitoj nijansi zelene, a osje\u0107aj prostora nastaje iz slijeda tih slojeva, a ne iz svjetla i sjene. Zato su njegove \u0161ume istodobno plo\u0161ne i duboke. Obrisi ostaju o\u0161tri sve do pozadine, i ondje gdje bi akademsko oko o\u010dekivalo omek\u0161avanje.<\/p>\n\n\n Kod Tigra u tropskoj oluji<\/a> ki\u0161a je naslikana preko ve\u0107 dovr\u0161ene povr\u0161ine, tankim kosim potezima, tako da oluja le\u017ei nad prizorom poput vela. Taj slijed ne u\u010di nijedna akademija; do njega je do\u0161ao sam. Na\u0161e su reprodukcije upravo zato ru\u010dno naslikane uljem na platnu: metoda se vidi, sloj po sloj, istim redoslijedom kao na izvorniku.<\/p>\n\n\n Kritike su godinama bile porazne. Rousseauu su predbacivali dje\u010dji crte\u017e, pogre\u0161nu perspektivu i drvene likove, a njegove su slike u Salonu nezavisnih bile stalan predmet \u0161ale. Prodavao je malo i \u017eivio skromno; nakon umirovljenja malu je mirovinu nadopunjavao poukom iz crtanja i glazbe. Izlagao je vi\u0161e od dvadeset godina prije nego \u0161to ga je itko izvan kruga nezavisnih uzeo ozbiljno.<\/p>\n\n\n Preokret je do\u0161ao od mla\u0111ih. Godine 1907. Berthe, grofica Delaunay, majka slikara Roberta Delaunaya, naru\u010dila je od njega Zaklinja\u010dicu zmija. Godine 1908. Pablo Picasso priredio mu je banket u ateljeu Bateau-Lavoir, doga\u0111aj koji su suvremenici opisivali napola kao po\u010dast, a napola kao \u0161alu, i oboje je to\u010dno. Guillaume Apollinaire, Robert Delaunay i poslije nadrealisti vidjeli su u njegovu radu ono \u0161to akademski kriti\u010dari nisu: da plo\u0161nost i tvrdi obrisi nisu nesposobnost nego odluka.<\/p>\n\n\n U o\u017eujku 1910. poslao je na Salon nezavisnih San<\/a>, svoju posljednju veliku sliku: \u017eena na bar\u0161unastom kau\u010du usred d\u017eungle, okru\u017eena lotosima, lavovima, pticama i tamnom prilikom sa sviralom. Popratio ju je kratkom pjesmom. Alexandrea je zanimalo odakle ime usnule \u017eene, a Rousseau mu je odgovorio da se tako zvala mlada Poljakinja koju je poznavao u mladosti. Upravo je u tom odgovoru ispravio i nadimak: slu\u017ebenik tro\u0161arine, a ne carinik.<\/p>\n\n\n U o\u017eujku iste godine upalila mu se noga. Upalu nije shvatio ozbiljno; u kolovozu je primljen u pari\u0161ku bolnicu Necker, gdje je utvr\u0111ena gangrena. Umro je 2. rujna 1910., u \u0161ezdeset \u0161estoj godini, i slikao je gotovo do kraja.<\/p>\n\n\n Pokopan je u zajedni\u010dku grobnicu na groblju u Bagneuxu, podatak koji ve\u0107ina \u017eivotopisa izostavlja. Dvanaestog listopada 1947. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u rodni Laval, u park Jardins de la Perrine, gdje se nalaze i danas. Na nadgrobnom spomeniku nema spomena carinske slu\u017ebe nego pjesma koju je za njega napisao Guillaume Apollinaire; u kamen su je uklesali kipar Constantin Br\u00e2ncu\u0219i i slikar Ortiz de Z\u00e1rate.<\/p>\n\n\n Zaklinja\u010dica zmija danas je u pari\u0161kom Mus\u00e9e d\u2019Orsay. Put do ondje obja\u0161njava \u010destu pogre\u0161ku: Jacques Doucet kupio ju je 1922., 1936. je oporu\u010dno ostavljena Louvreu, a pri otvorenju Mus\u00e9e d\u2019Orsay 1986. pre\u0161la je onamo zajedno s ostalim slikarstvom nakon 1848. U Louvreu je dakle bila; danas ondje vi\u0161e nije.<\/p>\n\n\n Usnula Ciganka i San<\/a> nalaze se u Museum of Modern Art u New Yorku, Lavlja gozba u Metropolitan Museum of Art u istom gradu, Tigar u tropskoj oluji<\/a> u National Gallery u Londonu, a Buket cvije\u0107a<\/a> u Tateu. Pojedina djela \u010duvaju i Kunstmuseum Basel te muzej Artizon u Tokiju, koji se do 2020. zvao Bridgestone \u2013 zbog tog preimenovanja njegove je slike te\u0161ko prona\u0107i u starijim katalozima. Cjelovitu ponudu prona\u0107i \u0107ete u na\u0161oj zbirci reprodukcija Henrija Rousseaua<\/a>.<\/p>\n\n\n Nije. Rousseau nikada nije napustio Francusku. Pri\u010da o vojnoj slu\u017ebi u Meksiku nije potkrijepljena nijednim dokumentom i on je sam nikada nije navodio. Biljke je prou\u010davao u staklenicima pari\u0161kog Jardin des Plantes, \u017eivotinje u zoolo\u0161kom vrtu, a oblike listova precrtavao je iz botani\u010dkih knjiga i ilustriranih \u010dasopisa.<\/p>\n\n\n Nadimak mu je dao pisac Alfred Jarry i neto\u010dan je. Rousseau je radio za pari\u0161ku gradsku tro\u0161arinu (octroi), koja je napla\u0107ivala davanja na robu pri ulasku u grad, a ne za carinu. To je sam ispravio u intervjuu za Com\u0153diju 19. o\u017eujka 1910. Nadimak se ipak zadr\u017eao i upotrebljava se i danas.<\/p>\n\n\n Ozbiljno tek u \u010detrdesetima, uz tro\u0161arinsku slu\u017ebu koju je obavljao do umirovljenja 1893. Akademsku naobrazbu nije imao; 1884. dobio je dopu\u0161tenje za kopiranje u Louvreu, a nekoliko je savjeta prikupio od slikara F\u00e9lixa Augustea Cl\u00e9menta i Jean-L\u00e9ona G\u00e9r\u00f4mea.<\/p>\n\n\n Sve tonove jedne slike izmije\u0161ao je odjednom i dubinu je gradio slojevanjem umjesto sjen\u010danjem: listovi i grane stoje jedno ispred drugoga u o\u0161tro ocrtanim slojevima, svaki u vlastitoj nijansi zelene. Obrisi ostaju o\u0161tri i u daljini. Kod Tigra u tropskoj oluji ki\u0161a je naslikana preko ve\u0107 dovr\u0161ene povr\u0161ine.<\/p>\n\n\n Naj\u010de\u0161\u0107e San iz 1910., njegovo posljednje veliko platno, i Usnula Ciganka iz 1897.; obje se nalaze u Museum of Modern Art u New Yorku. Me\u0111u d\u017eungla-prizorima najpoznatiji je Tigar u tropskoj oluji iz 1891., u National Gallery u Londonu.<\/p>\n\n\n Najprije u zajedni\u010dkoj grobnici na groblju u Bagneuxu kraj Pariza. Dvanaestog listopada 1947. njegovi su ostaci preneseni u rodni Laval, u park Jardins de la Perrine, gdje po\u010diva danas. Na nadgrobnom spomeniku stoji pjesma Guillaumea Apollinairea, koju su u kamen uklesali Constantin Br\u00e2ncu\u0219i i Ortiz de Z\u00e1rate.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Henri Rousseau \u2013 carinik koji carinik nikada nije bio Henri Rousseau ro\u0111en je 21. svibnja 1844. u Lavalu, a umro je 2. rujna 1910. u Parizu. Najpoznatiji je samouki slikar u povijesti moderne umjetnosti: \u010dovjek koji nikada nije poha\u0111ao akademiju, nikada nije napustio Francusku, a ipak je naslikao najprepoznatljivije d\u017eungle […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":21019,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[1804],"tags":[],"class_list":["post-34099","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-reprodukcije-slika"],"acf":[],"yoast_head":"\nD\u017eungle koje nikada nije vidio<\/h3>\n\n\n
Kako su d\u017eungle zapravo gra\u0111ene<\/h3>\n\n\n
Najprije podsmijeh, zatim avangarda<\/h3>\n\n\n
Posljednja godina i San<\/h3>\n\n\n
Grob u Lavalu<\/h3>\n\n\n
Gdje su danas njegove slike<\/h3>\n\n\n
\u010cesta pitanja o Henriju Rousseauu<\/h2>\n\n\n
Je li Henri Rousseau ikada vidio tropsku \u0161umu?<\/h3>\n\n\n
Za\u0161to ga zovu Le Douanier, carinik?<\/h3>\n\n\n
Kada je Rousseau po\u010deo slikati?<\/h3>\n\n\n
Kakav je bio njegov slikarski postupak?<\/h3>\n\n\n
Koja je njegova najpoznatija slika?<\/h3>\n\n\n
Gdje je Henri Rousseau pokopan?<\/h3>\n\n\n