{"id":182371,"date":"2026-08-09T14:43:00","date_gmt":"2026-08-09T12:43:00","guid":{"rendered":"https:\/\/svetslik.si\/?post_type=product&p=182371"},"modified":"2026-08-09T14:43:52","modified_gmt":"2026-08-09T12:43:52","slug":"portrait-of-antony-valabregue","status":"publish","type":"product","link":"https:\/\/svetslik.si\/hr\/paul-cezanne\/portrait-of-antony-valabregue\/","title":{"rendered":"Paul C\u00e9zanne \u2013 Portret Antonyja Valabr\u00e8guea"},"content":{"rendered":"
[vc_row][vc_column][vc_column_text]\n

Portret Antonyja Valabr\u00e8guea \u2013 platno koje je dra\u017eba dovela u muzej<\/h2>\n

Mu\u0161karac sjedi tik pred sivozelenim zidom naslikanim \u0161irokim, jasno vidljivim potezima. Ima tamnu kosu i gustu crvenkastosme\u0111u bradu, na sebi crn kaput, sivi prsluk s tri vidljiva gumba, bijeli uspravni ovratnik i labavo svezanu crnu leptir-ma\u0161nu. Ni\u010dega drugoga na platnu nema: ni namje\u0161taja, ni knjige, ni stola. Ru\u010dno slikana slika na platnu<\/strong> prenosi ovo rano C\u00e9zanneovo djelo iz 1869. i 1870. godine, koje u izvorniku mjeri 60 \u00d7 50,2 centimetra i \u010duva se u J. Paul Getty Museumu<\/strong> u Los Angelesu pod inventarnim brojem 85.PA.45.<\/p>\n

Dra\u017eba koja ga je iz privatnih ruku prenijela u javne<\/h3>\n

Cijelo je stolje\u0107e ovo platno prelazilo s jednoga privatnog vlasnika na drugoga i moglo se vidjeti samo kad bi ga netko posudio za izlo\u017ebu. Tome je do\u0161ao kraj 22. listopada 1982., kad je u njujor\u0161kom Sotheby\u2019su<\/strong> prodano kao broj 21 na dra\u017ebi zbirke Andr\u00e9a Meyera. Kupila ga je Galerie Beyeler iz Basela, a 1985. otkupio ga je Getty. Otada visi u ku\u0107i otvorenoj svima \u2013 upravo je to trenutak u kojem je djelo prestalo biti ne\u0161to \u0161to se posu\u0111uje i postalo ne\u0161to \u0161to se posje\u0107uje.<\/p>\n

Tko je bio Antony Valabr\u00e8gue<\/h3>\n

Antony Valabr\u00e8gue (1844.\u20131900.) bio je francuski pjesnik i kriti\u010dar, ro\u0111en u Aixu \u2013 istome gradu kao C\u00e9zanne, \u00c9mile Zola i Baptistin Baille. \u0160kolovao se u Parizu i ondje se od sredine \u0161ezdesetih godina devetnaestoga stolje\u0107a i nastanio. U prijestolnici je pripadao krugu Provansalaca okupljenih oko Zole i C\u00e9zannea, a iz toga prijateljstva proizlazi i ovaj portret: slikar nije slikao naru\u010ditelja nego znanca iz vlastitoga grada.<\/p>\n

Ime u koje je zapis neko\u0107 sumnjao<\/h3>\n

Katalog raisonn\u00e9 za ovo platno navodi jo\u0161 sedam naslova pod kojima se pojavljivalo, a dva su rje\u010dita. Jedan glasi jednostavno Portrait d\u2019homme<\/em>, Portret mu\u0161karca, bez imena. Drugi je Portrait pr\u00e9sum\u00e9 d\u2019Antony Valabr\u00e8gue<\/em> \u2013 pretpostavljeni portret Antonyja Valabr\u00e8guea. Pod tim je drugim naslovom djelo 1936. bilo izlo\u017eeno u pari\u0161kom Mus\u00e9e de l\u2019Orangerie pod brojem 17. Danas ga katalog naslovljava imenom portretiranoga, bez ograde. Tko je i kada uklonio dvojbu, zapis ne ka\u017ee, a mi ne\u0107emo dopisivati ono \u010dega ondje nema.<\/p>\n

Portret u kojem nema ni\u010dega osim \u010dovjeka<\/h3>\n

Upravo odsutnost predmeta odre\u0111uje ovo platno. Pozadina nije glatka nego gra\u0111ena kratkim, plosnatim nanosima sivozelene koje se vidljivo kri\u017eaju; ista je ruka gradila i lice, od odvojenih mrlja ru\u017ei\u010daste, krem i sive koje se dodiruju bez mekih prijelaza. Boja je nanesena debelo, gotovo kao \u0161pahtlom. Pogled mu\u0161karca ne ide ravno prema gledatelju nego malo ustranu. Budu\u0107i da na platnu nema ni stola ni prozora ni knjige, sve mora re\u0107i sama glava \u2013 i zato je ovo jedno od onih ranih djela na kojima se ve\u0107 vidi kamo je slikar poslije oti\u0161ao.<\/p>\n

Devet vlasnika u \u010detiri zemlje<\/h3>\n

Prvi poznati vlasnik bio je trgovac Ambroise Vollard<\/strong> u Parizu. Potom je platno pre\u0161lo grofu Armandu Doriji u dvorac Orrouy, zatim kolekcionaru Augusteu Pellerinu i od njega njegovu sinu Jeanu-Victoru Pellerinu. Slijedile su galerije Wildenstein u Parizu i New Yorku, njujor\u0161ki bankar Andr\u00e9 Meyer, nakon dra\u017ebe 1982. Galerie Beyeler u Baselu i naposljetku Getty. Isti se Auguste Pellerin pojavljuje i u povijesti Portreta Gustavea Geffroya<\/a> \u2013 kolekcionar koji je kupovao C\u00e9zannea kad ga je kupovalo malo tko.<\/p>\n

Od Berlina 1904. do Grand Palaisa<\/h3>\n

Prvi put je platno izlo\u017eeno 1904. kod Paula Cassirera u Berlinu, na izlo\u017ebi Sonderausstellung Paul C\u00e9zanne<\/em>, od 22. travnja do 15. lipnja. Godine 1913. bilo je u Stuttgartu pod brojem 330, posudio ga je grof Doria iz svojega dvorca u departmanu Oise. Slijedili su Bruxelles 1935., London 1939. kod Wildensteina i Washington 1962., kad je National Gallery of Art izlo\u017eila zbirku supru\u017enika Meyer. Godine 1988. djelo je bilo u londonskoj Royal Academy of Arts na izlo\u017ebi C\u00e9zanne: The Early Years 1859\u20131872<\/em> pod brojem 56, odakle je otputovalo u Mus\u00e9e d\u2019Orsay i u Washington; 1995. bilo je u Grand Palaisu pod brojem 8.<\/p>\n

Za dom je to zahvalan format: portret bez pripovijesti, koji se dobro dr\u017ei uz policu s knjigama ili u radnom kutu, gdje se ne natje\u010de s drugim motivima. Kod nas ga slikamo u petnaest veli\u010dina, od 42 \u00d7 50 do 149 \u00d7 180 centimetara, a me\u0111umjere napinjemo na podokvir po mjeri; kako \u0107e izgledati na va\u0161em zidu, pokazuje 3D aplikacija<\/strong>. Iz istih ranih godina potje\u010du i Portret slikara Achillea Emperairea<\/a> te Pe\u0107 u atelijeru<\/a>.<\/p>\n