{"id":182986,"date":"2026-08-09T16:29:34","date_gmt":"2026-08-09T14:29:34","guid":{"rendered":"https:\/\/svetslik.si\/?post_type=product&p=182986"},"modified":"2026-08-09T16:30:12","modified_gmt":"2026-08-09T14:30:12","slug":"mont-sainte-victoire-and-chateau-noir","status":"publish","type":"product","link":"https:\/\/svetslik.si\/hr\/paul-cezanne\/mont-sainte-victoire-and-chateau-noir\/","title":{"rendered":"Paul C\u00e9zanne \u2013 Planina Sainte-Victoire i Ch\u00e2teau Noir"},"content":{"rendered":"
[vc_row][vc_column][vc_column_text]\n

Planina Sainte-Victoire i Ch\u00e2teau Noir \u2013 platno koje je 1922. otputovalo u Japan<\/h2>\n

Slijeva i odozdo platno zatvara tamnozeleno drve\u0107e, naslikano kratkim, gustim potezima. Me\u0111u njim se ukazuje oker zdanje s tamnim otvorima prozora: Ch\u00e2teau Noir. Iza njega di\u017ee se svijetla plavosiva masa planine Sainte-Victoire, a nebo nad njom plavozeleno je i podijeljeno u usporedne mrlje boje. Ru\u010dno slikana slika na platnu<\/strong> prenosi ovo kasno C\u00e9zanneovo djelo iz 1904. do 1906. godine, koje u izvorniku mjeri 65,6 \u00d7 81 centimetar i \u010duva se u Artizon Museumu<\/strong> u Tokiju.<\/p>\n

Iz slikareve ostav\u0161tine na istok<\/h3>\n

U trenutku slikareve smrti ovo platno nije bilo prodano: u provenijenciji prvi zapis glasi ostav\u0161tina Paula C\u00e9zannea<\/em>. Dana 12. velja\u010de 1907. preuzeli su ga zajedno Ambroise Vollard i Galerie Bernheim-Jeune, a 12. kolovoza iste godine ostalo je samo Vollardu. Zatim se doga\u0111a ono \u0161to ovo platno razlikuje od ve\u0107ine: 27. o\u017eujka 1922. kupuje ga Zenichiro Hara<\/strong> u Yokohami. Nakon njega ima ga Shojiro Ishibashi u Tokiju, potom Bridgestone Museum of Art, a od 2020. Artizon Museum. Djelo je dakle u Japanu vi\u0161e od sto godina.<\/p>\n

\u0160to je tra\u017eila trgov\u010deva knjiga<\/h3>\n

U Vollardovoj drugoj skladi\u0161noj knjizi platno je upisano pod brojem 4454, s vrlo kratkim opisom \u2013 paysage Ste. Victoire<\/em>, krajolik sa Sainte-Victoire \u2013 te s mjerom 65 \u00d7 81 centimetar i cijenom od 6000 franaka. Upis je nastao nakon slikareve smrti, kada je djelo iz ostav\u0161tine do\u0161lo u trgovinu; cijena stoga ne govori koliko je za nj dobio slikar, nego koliko je za nj tra\u017eio trgovac, koji je dotad ve\u0107 znao \u0161to dr\u017ei u rukama.<\/p>\n

Ch\u00e2teau Noir \u2013 ku\u0107a koja stoji u naslovu<\/h3>\n

Katalog raisonn\u00e9 uz ovo platno me\u0111u mjestima navodi Ch\u00e2teau Noir<\/em>, a me\u0111u prirodnim motivima planinu Sainte-Victoire. Ch\u00e2teau Noir imanje je isto\u010dno od Aixa, uz cestu prema Le Tholonetu, a slikar mu se vra\u0107ao godinama. Me\u0111u naslovima koje katalog za ovo djelo jo\u0161 bilje\u017ei stoji i Le Ch\u00e2teau du diable<\/em>, vra\u017eji dvorac \u2013 ime koje se zdanja dr\u017ealo u pu\u010dkoj uporabi. Na platnu se od njega vidi samo \u017eu\u0107kasto-oker zid s dvama tamnim otvorima; sve ostalo proguta li\u0161\u0107e.<\/p>\n

Kasno platno gra\u0111eno od mrlja<\/h3>\n

Ovdje vi\u0161e nema crte\u017ea koji bi razdvajao predmete: drve\u0107e, krov, stijena i nebo na\u010dinjeni su od istih kratkih, plosnatih poteza, polo\u017eenih jedan uz drugi, u plavoj, zelenoj i oker boji. Zato se \u010dini da li\u0161\u0107e i nebo prelaze jedno u drugo, a planina se izdi\u017ee vi\u0161e kao svjetlija ploha nego kao udaljen predmet. Jedina ravna crta na cijelom platnu gornji je rub krova Ch\u00e2teau Noira \u2013 i upravo taj jedan potez ka\u017ee da me\u0111u drve\u0107em stoji gra\u0111evina.<\/p>\n

Izlo\u017ebeni put koji te\u010de Japanom<\/h3>\n

Popis izlo\u017ebi ovoga djela neobi\u010dan je po tome gdje se odvija. Godine 1947. bilo je u Nacionalnom muzeju u Tokiju, 1951. u Muzeju moderne umjetnosti u Kamakuri na izlo\u017ebi C\u00e9zanne i Renoir<\/em> pod brojem 9, 1956. na otvorenju Ishibashijeva muzeja u Kurumeu pod brojem 10, a 1959. u Osaki pod brojem 23. Godine 1962. otputovalo je u Pariz, u Mus\u00e9e national d\u2019art moderne, na izlo\u017ebu francuskoga slikarstva iz Ishibashijeve tokijske zbirke, pod brojem 9 \u2013 francusko djelo koje se u Francusku vratilo kao dio japanske zbirke. Godine 1967. ponovno je bilo u Tokiju, a 1974. na velikoj C\u00e9zanneovoj izlo\u017ebi pod brojem 59, odakle je otputovalo u Kyoto i Fukuoku.<\/p>\n

Bridgestone i preimenovanje 2020.<\/h3>\n

Muzej koji \u010duva platno nije se uvijek tako zvao. U provenijenciji se ni\u017eu Shojiro Ishibashi, zatim Bridgestone Museum of Art u Tokiju i naposljetku Artizon Museum, koji je ime preuzeo 2020. Zato isto djelo u starijoj literaturi stoji pod Bridgestoneom, a u novijoj pod Artizonom: ista zbirka i isto platno, samo dva imena. Iz iste tokijske ku\u0107e potje\u010du i Zdjela i vr\u010d za mlijeko<\/a> te Autoportret s mekim \u0161e\u0161irom<\/a>.<\/p>\n

Po boji je ovo jedno od najplavijih platna ove skupine i upravo zato djeluje u svijetlu prostoru koji mu ostavlja miran zid. U ponudi je petnaest veli\u010dina, od 50 \u00d7 40 do 180 \u00d7 143 centimetara; bilo \u0161to izme\u0111u napinjemo na podokvir po mjeri, a izgled na zidu prikazuje na\u0161a 3D aplikacija<\/strong>. Istu planinu s druge strane prikazuje Planina Sainte-Victoire vi\u0111ena iz Bib\u00e9musa<\/a>.<\/p>\n