„Slikam nevjerojatne stvari, ali ne i nemoguće.“
Fernando Botero
Fernando Botero (rođen 19. travnja 1932.) nije pridošlica na kolumbijskoj (i globalnoj) umjetničkoj sceni. Na sebe je skrenuo pozornost već krajem pedesetih, točnije 1958. godine, kada je dobio prvu nagradu na izložbi Salón de Artistas Colombianos. Najviše vremena provodi stvarajući u Parizu, au posljednja tri desetljeća svojim je slikama, crtežima i kiparskim djelima postigao međunarodnu afirmaciju.
Nakon svojih prvih pokušaja u 1960-ima, Fernando Botero posvetio se kiparstvu tek 1970-ih. Također ostaje slikar koji radije stvara mrtve prirode i krajolike, a čiji se stil često uspoređuje sa stilom koji je karakterizirao Picassovu umjetnost tijekom umjetnikova boravka u Bretanji. Ipak, danas je najprepoznatljiviji Boterov kiparski rad, za koji poznavatelji kažu da je u biti apstraktan, unatoč inzistiranju na figuralnosti. Potez ne smije biti određen vanjskim podražajima, već proizvoljno odabran i izraz umjetnikove intuicije.
Ous jednog od najpoznatijih latinoameričkih umjetnika naravno prvenstveno definiraju siluete punašnih ljudskih (i životinjskih) figura. Latinoamerička narodna umjetnost ogleda se u njegovoj uporabi ravnih, živih boja i odvažnih oblika – dok se Fernando Botero također jasno oslanja na stare majstore koje je oponašao u mladosti: portrete buržoazije te političkih i vjerskih dostojanstvenika po kompoziciji i kontemplativnom stavu oni su daleki srodnici kraljevskih portreta iz kista Goye ili Velázqueza. Prevelike proporcije Boterovih figura u ovim slučajevima vjerojatno također upućuju na pretjerano samopouzdanje i napuhani ego njegovih podanika. Istodobno bi se moglo ustvrditi da Boterov rad u mnogočemu podsjeća na magični realizam jednog od njegovih najpoznatijih sunarodnjaka, Gabriela Garcíe Márqueza: obojica su, s nevjerojatnom maštom, stvoriti svijet od nule koji je potpuno zemaljski i nevjerojatan u istom dahu.