„U umjetnosti kao i u prirodi, ono što smo skloni smatrati novošću zapravo je samo više ili manje izmijenjen nastavak.“
Zbirka posvećena Renoiru obuhvaća 26 motiva, a svaki se ručno slika uljanim bojama na platnu. Cijene počinju od 108 EUR i ovise o odabranoj veličini i omjeru stranica.
Svaka slika nastaje po narudžbi: slikar je izvodi potez po potez, i nikada nije riječ o otisku. Upravo kod Renoira ta razlika najviše dolazi do izražaja — njegov oblik ne počiva na crtežu, nego na odnosima među potezima boje, a to se može naslikati, ali ne i otisnuti.
Među impresionistima Renoir je onaj kojeg je najviše zanimao čovjek: ples, ručak uz rijeku, dječji portret, kupačice. Njegov je nanos tanak i laziran, a sjenu slika bojom — plavom, ljubičastom, zelenom — a ne crnilom. Među najpoznatijim motivima u našoj ponudi su Ples u Moulinu de la Galette, Ručak veslačke družine i Claude Monet slika u svom vrtu u Argenteuilu.
O tome kako je Renoir zapravo radio i gdje se danas čuvaju njegova glavna djela napisali smo članak o Renoiru.
Sve su reprodukcije dostupne u više formata i omjera, napete na čvrst podokvir i spremne za vješanje.
Renoirov se opus najlakše čita kao niz motivskih obitelji: prizori društvenog života, portreti djece i mladih žena, kupačice, cvjetne mrtve prirode i vrtovi te krajolici — Sena kod Chatoua, alžirska putovanja i poslije maslinici juga. Za izbor reprodukcije ta je podjela korisnija od popisa naslova, jer plesni prizor nosi prostor drukčije nego mirna mrtva priroda.
Među najpoznatijim djelima je Ples u Moulinu de la Galette iz 1876., koji čuva Musée d’Orsay u Parizu (inv. RF 2739), i ručak uz Senu iz 1880. i 1881., danas u zbirci Phillips Collection u Washingtonu (inv. 1637). Najveću je zbirku na svijetu sastavio Albert C. Barnes; Barnes Foundation čuva ih oko 180.
Kod veličine vrijedi jednostavno pravilo: prizor s mnogo likova traži više zida da se pojedina lica ne izgube, dok portret ili mrtva priroda dobro djeluju i u manjem formatu. Omjer stranica držimo blizu izvorniku jer Renoirove kompozicije slabo podnose obrezivanje.
Početkom osamdesetih Renoir je otputovao u Italiju, gdje su mu Rafael i rimsko zidno slikarstvo pokazali čvršći crtež i oblik koji se u svjetlu ne rasplinjuje. Nekoliko je godina slikao oštrije i hladnije, no tu je fazu sam držao slijepom ulicom; iz nje je odnio osjećaj za volumen koji je poslije ponovno zagrijao bojom. Posljednje je godine proveo u Cagnes-sur-Meru, gdje je unatoč reumatskim tegobama slikao do smrti 1919.
Kod naših reprodukcija Renoira najviše vremena traži posljednja trećina posla, kada se sjene usklađuju s osvijetljenim dijelovima i koža dobiva onu toplu prozirnost po kojoj se slikar prepoznaje. Ručno naslikano platno i otisak kod ovog slikara nisu usporedivi.