Opis
Sijesta – Gauguinova tahitijska veranda i obično poslijepodne
Između 1892. i 1894., u prvom tahitijskom razdoblju, Paul Gauguin naslikao je prizor u kojem se ne događa ništa osobito: četiri žene provode poslijepodne na natkrivenoj verandi. Jedna glača rublje, druga leži naslonjena u narančastoj haljini, treća sjedi okrenuta leđima gledatelju, a četvrta u prvom planu sjedi na daskama s velikim slamnatim šeširom na glavi. Vani, na travi, sjedi još peta pojava. Djelo čuva Metropolitan Museum of Art u New Yorku pod inventarnim brojem 1993.400.3. Format je vodoravan – muzej mjeru navodi kao visinu pa širinu, dakle 88,9 x 116,2 cm.
Obično poslijepodne, a ne svečanost
Gauguina obično povezujemo s mitološkim prizorima, a ovdje promatra posve svakodnevno poslijepodne. Na bijelom platnu stoji glačalo, uz njega čeka pletena košara sa žutim voćem, a žene rade ili počivaju, svaka za sebe. Nitko ne pozira i nitko ne pripovijeda priču – slikar je uhvatio sat koji prođe bez događaja. Upravo je zato ovo djelo iznimka u njegovu tahitijskom opusu.
Šešir koji zatvara sredinu
Središnja je pojava žena u prvom planu koja sjedi na podu okrenuta nam leđima. Njezin široki svijetli slamnati šešir s plavom točkastom vrpcom najveća je svijetla ploha na platnu i prvo što oko uhvati. Njime je Gauguin zatvorio sredinu djela: pogled se uz šešir zaustavi i tek potom klizne dalje prema ženi koja glača i prema ležećoj pojavi u narančastom.
Ružičaste daske i zelena trava
Pod verande naslikan je toplom ružičastom bojom kakvu u stvarnoj sjeni ne bismo našli, a odmah iza njega počinje snažno zelena trava i nad njom pojas žutoga lišća. Te tri boje nose cijelu sliku. Izgubi li ružičasti pod u reprodukciji toplinu, prizor gubi poslijepodnevno svjetlo i postaje tek unutrašnjost.
Gdje je izvornik i kako je datiran
Izvornik se čuva u njujorškom Metropolitanu, inventarni broj 1993.400.3, ulje na platnu. Muzej djelo datira okvirno, između 1892. i 1894., dok enciklopedijski zapis navodi početak toga raspona. Riječ je o razlici u preciznosti navoda, a ne o proturječju među izvorima – mjere se u oba zapisa podudaraju.
Kako nastaje ručno slikana umjetnička reprodukcija
Reprodukciju slikar radi rukom, uljem na platnu, potez po potez. Kod ovog motiva najzahtjevnija je upravo ružičasta ploha poda: mora ostati topla i istodobno mirna, inače se raspadne u mrlje. Prije slanja dobivate fotografiju gotovog rada na potvrdu.
- Motiv: četiri žene na natkrivenoj verandi, jedna glača rublje, jedna leži u narančastom, u prvom planu šešir i košara s voćem.
- Tehnika: ulje na platnu, široke mirne plohe i topao ružičasti pod.
- Veličine: vodoravan format, od 40 x 30 cm do 200 x 150 cm; najčešće se biraju 80 x 60 cm i 100 x 75 cm.
- Zanimljivost: glačalo na bijelom platnu jedan je od rijetkih prizora kućanskog posla u Gauguinovu tahitijskom opusu.
Zanimaju li vas drugi tahitijski prizori svakodnevnog života, pogledajte i Arearea (Veselje), Fatata te Miti (Uz more) i Materinstvo (Žene na morskoj obali), u kojima Gauguin također slika ljude u svakodnevnom poslu ili odmoru.
