Opis
Mlin na Couleuvri kraj Pontoisea – krajolik koji se može provjeriti na samome mjestu
Visok mlin svijetlog pročelja i strmoga oker krova stoji u zelenilu uz vodu, malo lijevo od sredine platna. Ispod njega je niska drvena kućica, a potokom plivaju bijele patke. Cijelim donjim rubom proteže se ružičasti put, desno se nižu seoski krovovi i red topola, a uz lijevi rub u nebo se uzdižu dva gola debla. Ručno slikana slika na platnu prenosi Cézanneovo djelo iz 1881. godine, koje u izvorniku mjeri 72,5 × 90 centimetara i koje se pod inventarnim brojem A I 606 čuva u berlinskoj Alte Nationalgalerie.
Mlin ima ime, ima ulicu i stoji i danas
Većina Cézanneovih krajolika jest pogled; ovaj je adresa. Berlinski muzejski zapis imenuje zgradu – to je le Moulin des Étannets, jedan od mnogih mlinova u ovome žitorodnom kraju –, imenuje i ulicu koja prema zapisu vjerojatno prolazi iza njega, Rue des Deux Ponts, te bilježi da građevina postoji i danas. Zapis ide i dalje: u strogome, čeonom pogledu prozori se mogu prebrojiti, a i kućica za patke u prvome planu prepoznatljiva je na staroj fotografiji. Motiv je, kaže muzej, prenesen iznenađujuće vjerno, premda se zdanje čini snažno izduženim u visinu. To da se platno može usporediti s mjestom navada je i istraživača: u popisu literature uz jedinicu FWN 158 John Rewald pojavljuje se tri puta – u Cézanne et Zola (1936.), u Cézanne, sa vie, son œuvre (1939.) i u časopisu Art News od 15. veljače 1944. – i svaki je put djelo otisnuto zajedno s fotografijom motiva.
Pissarro je isti mlin naslikao barem dvaput
Platno je nastalo tijekom polugodišnjeg boravka u Pontoiseu blizu Pariza, u blizini starijega prijatelja Camillea Pissarroa, koji je Cézannea nekoliko godina prije uputio na impresionistički put. Muzej navodi da je Pissarro isti vodenični mlin naslikao barem dvaput. Patke su u ovome opusu neobične jer je Cézanne živa bića inače isključivao iz svojih krajolika; muzej oprezno primjećuje da je možda riječ o pozdravu Pissarrou, koji je volio svakodnevne motive. Cézanne ga je cijenio do kraja: u pismu Émileu Bernardu iz 1905. nazvao ga je skromnim i golemim. Godine 2005. i 2006. djelo je pod brojem 93 bilo na izložbi Pioneering Modern Painting: Cézanne & Pissarro 1865–1885 u njujorškome Museum of Modern Art.
Od prodavača boja do berlinskoga muzeja
Prvi poznati vlasnik jest Julien Tanguy (1825.–1894.), pariški trgovac slikarskim potrepštinama – platno je, dakle, najprije pripadalo čovjeku koji je prodavao boje. Za njim muzejski zapis navodi slikara Jacquesa-Émilea Blanchea (1861.–1942.), kojega katalog djela u vlastitome nizu izostavlja, potom pjesnika i pisca Roberta de Bonnièresa (1850.–1905.), a od 1890. do 1897. galeriju Paula Durand-Ruela u Parizu. Upravo su te godine kod trgovca bile u središtu izložbe Paul Durand-Ruel: Le Pari de l’Impressionnisme, održane 2014. i 2015. u pariškome Musée du Luxembourg, gdje je djelo navedeno pod brojem 6.
Srpanj 1897.: kupnja i dar u isto vrijeme
U Berlin je platno stiglo u srpnju 1897., devet godina prije slikareve smrti. Kako točno, zapis kazuje dvaput i svaki put drukčije. U provenijenciji stoji da je djelo za Nationalgalerie kupio Hugo von Tschudi (1851.–1911.), povjesničar umjetnosti i ravnatelj galerije; u rubrici o stjecanju pak piše da je 1897. bilo dar berlinskoga prijatelja umjetnosti, čije ime, Wilhelm Staudt, stoji tek u zagradi. Katalog djela donosi treću inačicu: Gift of William Staudt, s angliziranim imenom. Kupnja, dar, neimenovani ljubitelj umjetnosti, Wilhelm u zagradi i engleski William – za jedan jedini događaj u jednoj jedinoj godini. Zašto su oblika dva, ne objašnjavaju ni muzej ni katalog, pa nećemo ni nagađati.
Bruxelles, siječanj 1890.: prva izložba
Muzejski tekst koji potpisuje Claude Keisch bilježi da ovo djelo pripada onima koja je Cézanne ubrzo nakon nastanka pustio iz ruku i dopustio da budu izložena. Zapis to potvrđuje: u siječnju 1890. platno je visjelo u bruxelleskoj Palais des Beaux-Arts na izložbi skupine Les XX, i to pod brojem 1, s naslovom Etude de Paysage, a posudio ga je de Bonnières. Od veljače do travnja 1906. bilo je pod brojem 34 na međunarodnoj izložbi bremenskoga Kunstvereina, ovaj put kao Landschaft i kao posudba kraljevske berlinske Nationalgalerie.
Izložba čiji naslov zapis ne objašnjava
Između 2. studenoga 1958. i 12. travnja 1959. platno je pod brojem 131 bilo na izložbi berlinske Nationalgalerie naslovljenoj Schätze der Weltkultur von der Sowjetunion gerettet – blaga svjetske kulture koja je spasio Sovjetski Savez. Djelo je ondje navedeno kao Die Mühle von Pontoise. To je sve što zapis kazuje: naslov izložbe, datume, broj. Gdje se platno nalazilo u godinama prije toga i kako je onamo dospjelo, u izvorima koje imamo pred sobom ne piše, pa to nećemo ni dopunjavati.
Kako su ga u Berlinu isprva zvali
Muzej je Cézannea kupio rano, ali ga je imenovao oprezno. Hans Mackowsky 27. siječnja 1898. u časopisu Kunstchronik naveo je djelo među novim stečevinama galerije u stupcu 198 kao Freilichtstudie, dakle studiju na otvorenome. U Katalogu kraljevske Nacionalne galerije u Berlinu, koji je 1901. objavio Max Jordan, zavedeno je na stranici 275 pod brojem 743 kao Landschaft, Studie – krajolik, studija. Georges Rivière nazvao ga je 1923. Bourgade dans les arbres i datirao u 1879. Tek se mnogo poslije ustalio naslov koji imenuje rijeku i grad. Godine 1996. i 1997. djelo je pod brojem 59 bilo na izložbi Manet bis Van Gogh: Hugo von Tschudi und der Kampf um die Moderne.
Djelo je mirno, srednje tamno i ugođeno na zeleno i oker, pa dobro podnosi dnevno svjetlo i velike zidove. Dostupan je u petnaest veličina, od 50 × 40 do 180 × 144 centimetra; svaku međumjeru napinjemo na podokvir izrađen po mjeri, a kako će djelo izgledati na zidu, unaprijed pokazuje naša 3D aplikacija. Pissarro je bio i prvi vlasnik Mrtve prirode sa zdjelom za juhu, a iz iste doline Oise potječu Kuća obješenoga u Auvers-sur-Oiseu te Zavoj ceste u Auvers-sur-Oiseu.
- Motiv: Mlin na Couleuvri kraj Pontoisea, Paul Cézanne, 1881., Alte Nationalgalerie, Berlin
- Tehnika: ručno slikana slika, ulje na platnu, reprodukcija
- Veličine: 15 dimenzija, na želju i veličina po mjeri
- Zanimljivost: muzejski zapis imenuje mlin, navodi ulicu iza njega i bilježi da građevina još stoji, a kućicu za patke sa slike moguće je prepoznati na staroj fotografiji
