Pierre-Auguste Renoir: slikar svjetla, puti i nedjeljnog poslijepodneva
Među impresionistima Renoir je onaj koji je krajolik najmanje slikao radi njega samoga. Zanimali su ga ljudi — plesači, veslači, djeca, žene na prozoru — i svjetlo koje na njih pada. Zato njegove slike i danas govore onima koji se poviješću umjetnosti inače ne bave: pred njima čovjek stoji kao pred poslijepodnevom koje je već proživio. Ova stranica prati Renoirov put od radionice porculana do posljednjih platna na jugu Francuske i objašnjava po čemu se njegova ruka zapravo prepoznaje — a to nije akademsko pitanje, jer ručno slikane reprodukcije prema Renoiru traže drukčiji pristup nego djela gotovo svakog drugog slikara njegova naraštaja.
Limoges 1841: od porculana do platna
Renoir je rođen 1841. u Limogesu, gradu koji je tada značio jedno: porculan. Obitelj se ubrzo seli u Pariz, a on kao dječak počinje raditi u manufakturi porculana i slikati ukrase na posuđu. Bilo bi lako tu epizodu otpisati kao običan naukovanje, ali nije. Slikanje na porculanu traži tanak i brz nanos boje na glatkoj podlozi koja ne upija: namaz se ne može graditi u debljinu, a potez se, jednom povučen, više ne popravlja. Ta navika tankog, laziranog nanosa ostaje mu do kraja i razlikuje njegova platna od gustih, izgnječenih površina nekih suvremenika.
Gleyreov atelijer i jedno ljeto na Seni
Početkom šezdesetih godina 19. stoljeća Renoir ulazi u atelijer Charlesa Gleyrea, gdje upoznaje Claudea Moneta, Alfreda Sisleyja i Frédérica Bazillea. Više od poduke značilo je jedno ljeto na vodi: Renoir i Monet postavljaju štafelaje jedan uz drugoga u kupalištu La Grenouillère na Seni i pokušavaju rijeku uhvatiti ne kao zatvorenu plohu, nego kao splet razlomljenih odsjaja. Iz tih malih, brzo naslikanih platna izlazi impresionizam — ne kao program, nego kao praktično rješenje pitanja kako naslikati nešto što ne miruje.
1874: prva izložba i ime smišljeno kao uvreda
Godine 1874. skupina slikara umornih od čekanja na službeni Salon priređuje vlastitu izložbu. Kritika reagira porugom, a iz te poruge nastaje naziv koji će umjetnici na kraju sami prihvatiti. Renoir sudjeluje, ali prema skupini cijelo vrijeme drži stanovit odmak: službeno priznanje i portretne narudžbe želio je otvorenije od nekih kolega — što mu je donijelo prigovor ugodljivosti, a istodobno mu omogućilo da preživi.
Ples u Moulinu de la Galette: pariška nedjelja
Godine 1876. nastaje jedna od najpoznatijih francuskih slika 19. stoljeća: prizor nedjeljne plesne zabave na otvorenom na Montmartreu, danas u Musée d’Orsayu u Parizu (inv. RF 2739). Renoir je slika na licu mjesta, pod krošnjama, gdje sunce kroz lišće pada na lica i odjeću u nepravilnim mrljama koje se pomiču. Umjesto da ih izgladi, ostavlja ih kao mrlje boje — plavkaste i ljubičaste u sjeni, tople na svjetlu. Upravo zbog toga se čini da se mnoštvo doista kreće. Kod nas je motiv dostupan kao ručno naslikani Ples u Moulinu de la Galette na platnu.
Terasa u Chatouu: ručak kojim se zatvara desetljeće
Između 1880. i 1881. Renoir slika društvo prijatelja, modela i pokrovitelja okupljeno na balkonu restorana uz Senu — istodobno skupni portret i mrtvu prirodu sa staklom, voćem i bijelim stolnjakom, danas u Phillips Collection u Washingtonu (inv. 1637). Djelo se drži vrhuncem njegova impresionističkog desetljeća i ujedno je posljednji veliki prizor te vrste kojega se prihvatio. Među našim uljanim slikama na platnu to je jedan od najzahtjevnijih motiva, jer slikar mora iznijeti čitavo društvo likova a da cjelina ne postane ukočena: Ručak veslačke družine, ručno slikan uljem.
Italija i “suho razdoblje”
Početkom osamdesetih Renoir putuje u Italiju. Rafael i rimsko zidno slikarstvo pokazuju mu ono čega se impresionizam odrekao: čvrst crtež i oblik koji se ne raspline čim ga svjetlo dotakne. Po povratku na nekoliko godina mijenja smjer — obrisi se stvrdnjavaju, površine hlade, kompozicije postaju proračunate. Rezultatom nije bio zadovoljan i tu je fazu kasnije opisao kao slijepu ulicu; ipak, bez nje kasnog Renoira ne bi bilo, jer iz nje odnosi osjećaj za volumen koji zatim ponovno zagrijava bojom. U iste godine padaju i dva putovanja u Alžir, 1881. i 1882., koja mu osjetno posvjetljuju paletu.
Cagnes-sur-Mer: kasne godine
Posljednje godine Renoir provodi na jugu Francuske, u Cagnes-sur-Meru, gdje umire 1919. Reumatske tegobe sve mu više ukočuju ruke, pa radi sporije i s promijenjenim hvatom kista — ali ne prestaje. Kasna su platna mekša, crvenija i punija, s tijelima koja se gotovo stapaju s krajolikom iza njih. Upravo su ta djela dugo bila najmanje cijenjena, a danas su među najizlaganijima.
Durand-Ruel i put slika prema Americi
Renoirov najvažniji saveznik nije bio kritičar nego trgovac. Paul Durand-Ruel kupovao je impresioniste dok ih je pariški Salon još odbijao, i često otkupljivao čitave skupine platna odjednom — velikim dijelom zato su ti slikari uopće preživjeli. Godine 1886. odvodi veliku izložbu pariških impresionista u New York i otvara američko tržište, koje je prema toj slikarskoj struji bilo znatno radoznalije od francuskoga. Posljedica se i danas čita na svakoj muzejskoj karti: velik dio Renoirova opusa ne visi u Francuskoj, nego u američkim zbirkama. Najveću je cjelinu sastavio Albert C. Barnes — Barnes Foundation u Filadelfiji čuva oko 180 Renoirovih slika, uz izvore koji navode između 179 i 181, dakle mnogo više od bilo kojeg europskog muzeja.
Motivi koji se kod Renoira vraćaju
Renoirov se opus lakše čita kao niz motivskih obitelji nego kao popis naslova. Prvo, prizori društvenog života: ples, ručak, riječna terasa, kazališna loža. Drugo, portreti — često djeca i mlade žene, bez službene poze i bez svečanosti — koji su donosili narudžbe kojima se plaćalo sve ostalo. Treće, kupačice, tema koja ga prati od ranih godina do posljednjih platna. Četvrto, cvijeće i vrtovi, koji su mu služili i kao vježba boje bez naručitelja. Peto, krajolik: Sena kod Chatoua, alžirska putovanja, poslije maslinici juga. Toj obitelji pripada i portret kolege na radu na otvorenom, Claude Monet slika u svom vrtu u Argenteuilu. Za izbor reprodukcije ta je podjela korisnija od popisa naslova, jer plesni prizor nosi prostor drukčije nego mirna slika cvijeća, a oboje je kod Renoira jednako tipično.
Kako je Renoir zapravo slikao
Renoirov je nanos tanak, ne debeo. Boju polaže u laziranim, isprepletenim slojevima, često mokro na mokro, tako da se rubovi jedne plohe rastapaju u sljedeću i čvrstog obrisa gotovo nigdje nema. Sjenu slika bojom — plavom, ljubičastom, zelenom — a ne crnilom. Nastaje površina koja se izbliza raspada na pojedinačne poteze, a s dva metra se sastavlja u put, tkaninu i lišće. Za onoga tko izvodi umjetničke slike prema Renoiru prava je teškoća upravo tu: potez mora ostati vidljiv, a cjelina meka.
Zato Renoir spada među najteže slikare za reprodukciju. Gdje motiv ima snažan obris, slikar pogrešku može vratiti crtežom; kod Renoira crteža koji bi cjelinu držao na okupu nema — lice, tkanina i lišće nastaju isključivo iz odnosa među potezima boje. Ako se potezi previše sliju, ploha postaje tupa; ako otvrdnu, prizor se raspada na zasebne mrlje. Zato kod naših reprodukcija Renoira najviše vremena traži posljednja trećina posla, kada se sjene usklađuju s osvijetljenim dijelovima i koža dobiva onu toplu prozirnost po kojoj se slikar prepoznaje. To je ujedno razlog zašto ručno naslikano platno i otisak kod ovog slikara nisu usporedivi: otisak reproducira izgled poteza, ali ne i njegov nanos.
Ručno slikane Renoirove reprodukcije
U našoj je ponudi Renoir zastupljen izborom najpoznatijih motiva, a svi se slikaju ručno uljanim bojama na platnu, po narudžbi i u veličini koju odaberete. Otisak to nikada nije. Cijeli izbor nalazi se u našoj galeriji Renoira s ručno slikanim reprodukcijama; pojedini su motivi dostupni u više omjera i formata, napeti na čvrst podokvir.
Često postavljana pitanja o Pierre-Auguste Renoiru
Gdje se danas čuvaju najpoznatije Renoirove slike?
Najveću zbirku ima Barnes Foundation, koja čuva oko 180 slika. U Europi je glavna adresa Musée d’Orsay, gdje se nalazi Ples u Moulinu de la Galette (inv. RF 2739). Ručak uz Senu iz 1880. i 1881. čuva se u Phillips Collection (inv. 1637).
Je li Renoir slikao poentilistički?
Nije. Poentilizam je metoda Georgesa Seurata i Paula Signaca, koji boju nanose u odvojenim točkama. Renoir radi tankim, isprepletenim potezima koji se stapaju jedan u drugi — postupak je suprotan.
Je li Renoir upotrebljavao slikarsku lopaticu i debeli nanos?
Nije. Debeo, pastozan nanos lopaticom obilježje je drugih slikara. Renoirova je površina tanka i lazirana, što vjerojatno ima veze s njegovim ranim godinama na porculanu.
Zašto se Renoirov stil mijenja nakon 1881.?
Nakon puta u Italiju, na kojem je proučavao Rafaela i rimsko zidno slikarstvo, na nekoliko godina prihvaća oštriji crtež i jasniji oblik. Tu je fazu sam strogo ocjenjivao, no ostavila mu je osjećaj za volumen koji je poslije spojio s mekšom bojom.
Zašto je Renoira teško reproducirati ručno?
Zbog izostanka obrisa. Oblik u cijelosti nose odnosi među potezima, pa ispod nema crteža na kojem bi se čovjek ispravljao. Pronaći ravnotežu između slivenih i razdvojenih poteza najdulji je dio posla.
Kako nastaje ručno slikana reprodukcija Renoirove slike?
Slikar djelo izvodi uljem na platnu, u odabranoj veličini i omjeru, prateći izvornu tehniku tankih isprepletenih slojeva i obojenih sjena. Budući da je riječ o ručnom radu, svaka reprodukcija ostaje jedinstven predmet — u tome je razlika prema otisku.