Henri Rousseau – carinik koji carinik nikada nije bio
Henri Rousseau rođen je 21. svibnja 1844. u Lavalu, a umro je 2. rujna 1910. u Parizu. Najpoznatiji je samouki slikar u povijesti moderne umjetnosti: čovjek koji nikada nije pohađao akademiju, nikada nije napustio Francusku, a ipak je naslikao najprepoznatljivije džungle europskog slikarstva. Njegov stil na ovim stranicama navodimo u dva dijela – naivna umjetnost (primitivizam), razdoblje postimpresionizma – jer prvi dio govori kako je slikao, a drugi kada. Postimpresionizam je razdoblje, a ne njegov stil.
Nadimak Le Douanier, carinik, dao mu je pisac Alfred Jarry, i upravo je taj nadimak najtvrdokornija pogreška njegova životopisa. Rousseau nije bio carinik. Bio je službenik pariške gradske trošarine, octroija, koja je naplaćivala davanja na robu pri ulasku u grad. To je rekao on sam: u jedinom intervjuu objavljenom za njegova života objasnio je kritičaru Arsèneu Alexandreu da je bio službenik trošarine, a ne carinik, kako se uvijek govorilo (Comœdia, 19. ožujka 1910.).
Kasan početak i salon bez žirija
U trošarinsku je službu stupio početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća i u njoj ostao do umirovljenja 1893., u četrdeset devetoj godini. Ozbiljno je počeo slikati tek u četrdesetima, i upravo je taj kasni početak razlog zašto ga akademsko školovanje nikada nije doseglo. Godine 1884. dobio je dopuštenje za kopiranje u Louvreu, po svemu sudeći uz pomoć slikara Félixa Augustea Clémenta (1826.–1888.); nekoliko je savjeta prikupio i od Jean-Léona Gérômea.
Presudno je bilo osnivanje Salona nezavisnih 1884.: izložba bez žirija, na kojoj je svatko mogao uplatiti članarinu i izložiti što je htio. Rousseau je ondje izlagao gotovo svake godine od 1886., a od 1905. i na Jesenskom salonu. Bez tih dviju izložbi bez žirija njegov bi opus po svoj prilici ostao nepoznat, jer ga službeni saloni nikada ne bi propustili kroz vrata. Među prvim radovima koje je ondje pokazao je Karnevalska večer iz 1886., mali noćni prizor koji već sadrži sve što će poslije raditi u velikom formatu.
Džungle koje nikada nije vidio
Legenda kaže da je Rousseau kao vojnik služio u Meksiku i ondje vidio tropsku šumu. Za to nema nikakva dokumenta i on sam to nikada nije tvrdio. Istina je bliža i zanimljivija: Rousseau nikada nije napustio Francusku. Sve što mu je trebalo pronašao je u pariškim staklenicima Jardin des Plantes, u botaničkim atlasima, u ilustriranim časopisima i u zoološkom vrtu.
Alexandre je to provjerio kod njega osobno i zabilježio da je bez muke dobio priznanje: slikar nije putovao dalje od staklenika Jardin des Plantes. U istom je razgovoru Rousseau izrekao najtočniji opis vlastita rada kojim raspolažemo. Ne zna, rekao je, jesu li drugi poput njega, ali kad uđe u te staklenike i ugleda neobične biljke iz egzotičnih zemalja, čini mu se kao da ulazi u san. Rečenica je na francuskom zabilježena u Comœdiji 19. ožujka 1910., u jedinom intervjuu s Rousseauom objavljenom za njegova života.
Upravo je to ključ slika kao što su Ekvatorijalna džungla i Tigar u tropskoj oluji: to nisu putopisi nego pariški staklenik, maštom proširen do veličine platna. Iz iste su građe nastali i Veseli šaljivci, gdje majmuni u šipražju rukuju neobičnim predmetima poput ljudi.
Kako su džungle zapravo građene
Alexandre je pri posjetu ateljeu opisao slikarevu paletu i pritom zabilježio dva tehnička podatka kojih drugdje nema. Prvo: Rousseau je sve tonove jedne slike izmiješao odjednom, a ne usput. Drugo: kritičar je primijetio da nikada nije vidio paletu s koje teče toliko zelenih tonova. To nije anegdota o koloritu, nego opis metode.
Dubinu naime nije gradio sjenčanjem nego slojevanjem. Listovi, grane i trave stoje jedno ispred drugoga u jasnim, oštro ocrtanim slojevima, svaki u vlastitoj nijansi zelene, a osjećaj prostora nastaje iz slijeda tih slojeva, a ne iz svjetla i sjene. Zato su njegove šume istodobno plošne i duboke. Obrisi ostaju oštri sve do pozadine, i ondje gdje bi akademsko oko očekivalo omekšavanje.
Kod Tigra u tropskoj oluji kiša je naslikana preko već dovršene površine, tankim kosim potezima, tako da oluja leži nad prizorom poput vela. Taj slijed ne uči nijedna akademija; do njega je došao sam. Naše su reprodukcije upravo zato ručno naslikane uljem na platnu: metoda se vidi, sloj po sloj, istim redoslijedom kao na izvorniku.
Najprije podsmijeh, zatim avangarda
Kritike su godinama bile porazne. Rousseauu su predbacivali dječji crtež, pogrešnu perspektivu i drvene likove, a njegove su slike u Salonu nezavisnih bile stalan predmet šale. Prodavao je malo i živio skromno; nakon umirovljenja malu je mirovinu nadopunjavao poukom iz crtanja i glazbe. Izlagao je više od dvadeset godina prije nego što ga je itko izvan kruga nezavisnih uzeo ozbiljno.
Preokret je došao od mlađih. Godine 1907. Berthe, grofica Delaunay, majka slikara Roberta Delaunaya, naručila je od njega Zaklinjačicu zmija. Godine 1908. Pablo Picasso priredio mu je banket u ateljeu Bateau-Lavoir, događaj koji su suvremenici opisivali napola kao počast, a napola kao šalu, i oboje je točno. Guillaume Apollinaire, Robert Delaunay i poslije nadrealisti vidjeli su u njegovu radu ono što akademski kritičari nisu: da plošnost i tvrdi obrisi nisu nesposobnost nego odluka.
Posljednja godina i San
U ožujku 1910. poslao je na Salon nezavisnih San, svoju posljednju veliku sliku: žena na baršunastom kauču usred džungle, okružena lotosima, lavovima, pticama i tamnom prilikom sa sviralom. Popratio ju je kratkom pjesmom. Alexandrea je zanimalo odakle ime usnule žene, a Rousseau mu je odgovorio da se tako zvala mlada Poljakinja koju je poznavao u mladosti. Upravo je u tom odgovoru ispravio i nadimak: službenik trošarine, a ne carinik.
U ožujku iste godine upalila mu se noga. Upalu nije shvatio ozbiljno; u kolovozu je primljen u parišku bolnicu Necker, gdje je utvrđena gangrena. Umro je 2. rujna 1910., u šezdeset šestoj godini, i slikao je gotovo do kraja.
Grob u Lavalu
Pokopan je u zajedničku grobnicu na groblju u Bagneuxu, podatak koji većina životopisa izostavlja. Dvanaestog listopada 1947. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u rodni Laval, u park Jardins de la Perrine, gdje se nalaze i danas. Na nadgrobnom spomeniku nema spomena carinske službe nego pjesma koju je za njega napisao Guillaume Apollinaire; u kamen su je uklesali kipar Constantin Brâncuși i slikar Ortiz de Zárate.
Gdje su danas njegove slike
Zaklinjačica zmija danas je u pariškom Musée d’Orsay. Put do ondje objašnjava čestu pogrešku: Jacques Doucet kupio ju je 1922., 1936. je oporučno ostavljena Louvreu, a pri otvorenju Musée d’Orsay 1986. prešla je onamo zajedno s ostalim slikarstvom nakon 1848. U Louvreu je dakle bila; danas ondje više nije.
Usnula Ciganka i San nalaze se u Museum of Modern Art u New Yorku, Lavlja gozba u Metropolitan Museum of Art u istom gradu, Tigar u tropskoj oluji u National Gallery u Londonu, a Buket cvijeća u Tateu. Pojedina djela čuvaju i Kunstmuseum Basel te muzej Artizon u Tokiju, koji se do 2020. zvao Bridgestone – zbog tog preimenovanja njegove je slike teško pronaći u starijim katalozima. Cjelovitu ponudu pronaći ćete u našoj zbirci reprodukcija Henrija Rousseaua.
Česta pitanja o Henriju Rousseauu
Je li Henri Rousseau ikada vidio tropsku šumu?
Nije. Rousseau nikada nije napustio Francusku. Priča o vojnoj službi u Meksiku nije potkrijepljena nijednim dokumentom i on je sam nikada nije navodio. Biljke je proučavao u staklenicima pariškog Jardin des Plantes, životinje u zoološkom vrtu, a oblike listova precrtavao je iz botaničkih knjiga i ilustriranih časopisa.
Zašto ga zovu Le Douanier, carinik?
Nadimak mu je dao pisac Alfred Jarry i netočan je. Rousseau je radio za parišku gradsku trošarinu (octroi), koja je naplaćivala davanja na robu pri ulasku u grad, a ne za carinu. To je sam ispravio u intervjuu za Comœdiju 19. ožujka 1910. Nadimak se ipak zadržao i upotrebljava se i danas.
Kada je Rousseau počeo slikati?
Ozbiljno tek u četrdesetima, uz trošarinsku službu koju je obavljao do umirovljenja 1893. Akademsku naobrazbu nije imao; 1884. dobio je dopuštenje za kopiranje u Louvreu, a nekoliko je savjeta prikupio od slikara Félixa Augustea Clémenta i Jean-Léona Gérômea.
Kakav je bio njegov slikarski postupak?
Sve tonove jedne slike izmiješao je odjednom i dubinu je gradio slojevanjem umjesto sjenčanjem: listovi i grane stoje jedno ispred drugoga u oštro ocrtanim slojevima, svaki u vlastitoj nijansi zelene. Obrisi ostaju oštri i u daljini. Kod Tigra u tropskoj oluji kiša je naslikana preko već dovršene površine.
Koja je njegova najpoznatija slika?
Najčešće San iz 1910., njegovo posljednje veliko platno, i Usnula Ciganka iz 1897.; obje se nalaze u Museum of Modern Art u New Yorku. Među džungla-prizorima najpoznatiji je Tigar u tropskoj oluji iz 1891., u National Gallery u Londonu.
Gdje je Henri Rousseau pokopan?
Najprije u zajedničkoj grobnici na groblju u Bagneuxu kraj Pariza. Dvanaestog listopada 1947. njegovi su ostaci preneseni u rodni Laval, u park Jardins de la Perrine, gdje počiva danas. Na nadgrobnom spomeniku stoji pjesma Guillaumea Apollinairea, koju su u kamen uklesali Constantin Brâncuși i Ortiz de Zárate.