Paul Gauguin rođen je 7. lipnja 1848. u Parizu, a umro 8. svibnja 1903. u Atuoni na otoku Hiva Oa, na jednom od najudaljenijih krajeva Francuske Polinezije. U hrvatskim se izvorima njegovo prezime često piše i fonetski, kao Gogen, pa ćete na oba načina naići na iste slike. Između tih dvaju datuma promijenio je zanimanje, kontinent i slikarski jezik. Ovaj tekst prati oboje: život koji je bio postupniji nego što kaže legenda, i tehniku koja je europskom slikarstvu vratila plohu.
Burzovni mešetar koji nije otišao preko noći
Gauguin je 1871. preko obiteljskog prijatelja Gustavea Arose dobio posao na pariškoj burzi. Išlo mu je dobro: do 1879. zarađivao je oko 30.000 franaka godišnje. Godine 1873. oženio se Dankinjom Mette-Sophie Gad, s kojom je u sljedećem desetljeću imao petero djece. Kada je 1882. pariško tržište vrijednosnica propalo, posvetio se slikarstvu puno radno vrijeme; sljedeće godine, kad je navršio trideset petu, bio je slikar po zanimanju.
Legenda kaže da je sve ostavio preko noći. Dokumenti to ne potvrđuju. Gauguin je slikao i skupljao umjetnine već sedamdesetih godina 19. stoljeća i izlagao s impresionistima prije nego što je napustio burzu — od 1879. pa sve do osme i posljednje impresionističke izložbe 1886. (Na koliko je točno tih izložbi sudjelovao, izvori navode različito; slažu se da ih je bilo više i da je ostao do posljednje.) Prijelaz je bio dug; slom tržišta ga je ubrzao, ali ga nije uzrokovao.
Između toga je razdoblje koje životopisi rado preskaču. Godine 1884. obitelj se preselila u Kopenhagen, gdje je Gauguin bezuspješno pokušao s trgovinom; 1885. vratio se u Pariz slikati, a obitelj je ostala u Danskoj. Odluka iz koje je proizašlo sve ostalo nije, dakle, bila gesta, nego razilaženje koje je trajalo godinama.
Pont-Aven: sinteza umjesto promatranja
U ljeto 1886. Gauguin je prvi put radio u Pont-Avenu u Bretanji. Mjesto nije bilo slučajno: ondje je od pedesetih godina 19. stoljeća postojala slikarska kolonija koja je privlačila jeftinim životom i udaljenošću od akademskih središta. Gauguin se u nju vraćao sve do 1894. i postao njezina središnja figura.
Ondje se oblikovao sintetizam — prema Tateovoj definiciji »stil simboličkog prikazivanja koji su osamdesetih godina 19. stoljeća prihvatili Paul Gauguin i njegovi sljedbenici, obilježen plohama čiste boje i naglašenim obrisima«. Sintetistička slika ne izvještava o onome što oko vidi; spaja motiv, proživljeni ugođaj i samostalnu logiku linije i boje. U praksi to znači napuštanje vjernog prikaza, slikanje po sjećanju, čistu boju, izostanak perspektive i sjenčanja te geometrijski uređenu kompoziciju bez suvišnih pojedinosti.
Uz Gauguina su u tom krugu radili Émile Bernard, Charles Laval, Meijer de Haan, Charles Filiger, Armand Séguin, Władysław Ślewiński i Roderic O’Conor. Nije bila riječ o školi s naukom, nego o koloniji u kojoj su si slikari jedan uz drugoga brzo izmjenjivali rješenja.
Praktična se posljedica vidi odmah. Sjena prestaje modelirati tijelo, boja se odvaja od prirodnog izgleda, a prizor se organizira po plohama umjesto po dubini. Bretonske djevojke plešu, Pont-Aven i Bretonski dječak pripadaju tom bretonskom krugu; Žuti Krist i Zeleni Krist pokazuju koliko je daleko Gauguin tu plošnost odnio u vjerski motiv.
Cloisonnisme: boja obrubljena kao emajl
Usporedo sa sintetizmom u istom se krugu razvio cloisonnisme. Ime dolazi od emajlerske tehnike cloisonné, u kojoj metalne pregrade razdvajaju polja boje. Na platnu to znači tamni obrub oko plohe jednolične boje. Obrub nije ukras nego konstrukcija: nosi oblik koji bi inače morala nositi sjena.
Tko je taj pristup izmislio, otvoreno je pitanje i ovdje ga ne zatvaramo. Émile Bernard tražio je prvenstvo za sintetizam, što se smatra spornim; drugi izvori zaslugu za cloisonnisme pripisuju njegovu prijatelju Louisu Anquetinu. Bernardu je najviše smetalo upravo to što ga Gauguin nikada nije naveo kao utjecaj. Odnos triju imena stoga je predmet rasprave, a ne činjenica.
Godine 1889., uz Svjetsku izložbu u Parizu, Gauguin je u kavani Volpini organizirao skupnu izložbu tog kruga pod naslovom Slike impresionističke i sintetističke skupine. Održana je u lipnju i početkom srpnja, pokazala je više od stotinu djela osmorice autora — među njima Anquetina, Bernarda i Lavala — i tisak ju je prešutio. Kao događaj bila je neuspjeh; kao izjava bila je prvi javni nastup sintetizma pod vlastitim imenom.
Arles: devet tjedana s Vincentom van Goghom
Dana 23. listopada 1888. Gauguin je stigao u Arles, gdje je Vincent van Gogh u Žutoj kući namjeravao osnovati »atelijer juga« — koloniju slikara koji bi radili zajedno, dijelili troškove i učili jedan od drugoga. Gauguin je bio prvi i, kako se pokazalo, jedini koji se pridružio. Radili su zajedno oko devet tjedana, nešto više od šezdeset dana.
Bili su loše usklađen par. Van Gogh je slikao pred motivom i brzo; Gauguin je tvrdio da treba slikati po sjećanju, jer sjećanje odabire bitno i odbacuje slučajno. Upravo je ta razlika jezgra tih tjedana i razlog zašto isti arleški motiv kod svakoga od njih izgleda kao drugi svijet.
Suživot je završio krizom: 23. prosinca 1888. Van Gogh si je odrezao uho, a Gauguin je napustio Arles. O točnom tijeku te večeri izvori se razilaze i mi o tome ovdje ne presuđujemo. Ono što nije sporno jest slikarska posljedica: iz Arlesa je Gauguin ponio potvrdu da boji nije potreban prirodni izgovor.
Tahiti
Dana 1. travnja 1891. Gauguin je otplovio prema Tahitiju; u Francusku se vratio u kolovozu 1893., a u lipnju 1895. otišao je na otoke drugi put. Prve je mjesece proveo u Papeeteu, glavnome gradu, koji ga je razočarao jer je već bio posve europeiziran. Povukao se stoga u Mataieu, selo oko četrdeset pet kilometara dalje uz obalu, i ondje uredio atelijer.
Slike nastale ondje ono su po čemu je danas najpoznatiji: Arearea, Ia Orana Maria, Manao tupapau, Parahi te marae i Nevermore.
Vrijedi ih gledati bez razglednične pretpostavke. Boja na njima nije opis tropa, nego nastavak onoga što je počelo u Bretanji: ploha, obrub, motiv koji nosi značenje umjesto svjetla. Tahiti nije promijenio njegovu metodu, nego joj je dao građu kakvu stara Europa nije imala. Njegovo najambicioznije platno iz tog razdoblja, Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?, postavljeno je kao pitanje, a ne kao prizor.
Noa Noa
Iz prvoga tahitijskog razdoblja potječe Noa Noa, Gauguinov putopisni zapis o otocima, prvi put objavljen 1901. Tekst je nastajao uz slike i dijelom ih objašnjava. Treba ga čitati oprezno: to je autorova vlastita pripovijest o sebi, a ne neutralan dokument, i uvelike oblikuje sliku koju je Gauguin želio ostaviti. Tko Noa Noa čita kao izvještaj o Tahitiju, čita pogrešnu knjigu; kao svjedočanstvo o tome kako je Gauguin vidio sebe, nezamjenjiv je.
Markižansko otočje i kraj
Godine 1901. Gauguin se preselio još dalje, na Markižansko otočje, u Atuonu na južnoj obali otoka Hiva Oa. Ondje je podigao kuću na stupovima koju je nazvao Maison du Jouir. Posljednje dvije godine obilježili su bolest, sukobi s lokalnom upravom i sve veća osamljenost; slikao je do kraja. Umro je 8. svibnja 1903., u pedeset četvrtoj godini, i pokopan je na tamošnjem groblju.
1906.: izložba koja je pomaknula sljedeći naraštaj
Gauguin za života nije doživio priznanje koje ima danas. Tri godine nakon njegove smrti pariški Salon d’Automne 1906. priredio je retrospektivu s 227 djela — slikama, crtežima, keramikom i drvenim skulpturama. Među posjetiteljima na koje je izložba snažno djelovala bili su Henri Matisse i Pablo Picasso. Što je točno svaki od njih iz nje ponio stvar je tumačenja i ovdje ne tvrdimo više nego što se može potkrijepiti; neprijeporno je da je upravo ta posmrtna izložba Gauguinovu plohu i obrub prenijela dalje u 20. stoljeće.
Zašto je Gauguin zahtjevan za reprodukciju
Gauguinova slika ovisi o tome koliko su točno pogođeni ploha boje i njezin obrub. Budući da nema modelacije koja bi pokrila pogrešku, svaki je prijelaz odluka koju treba donijeti ispravno iz prvoga pokušaja. Kod impresionista pogrešan ton popravi susjedni ton; kod Gauguina pogrešna ploha ostaje pogrešna ploha.
Ručno slikana slika na platnu u ulju rješava taj zadatak onako kako ga je rješavao izvornik — kistom i bojom, a ne tiskom. Upravo je zato kod Gauguina razlika između ručno naslikanog platna i otiska vidljivija nego kod većine drugih slikara: otisak zna prenijeti boju, ali ne zna prenijeti to da je ploha položena odjednom. Sva Gauguinova djela iz naše ponude nalaze se na stranici Paul Gauguin.
Odgovori