Edvard Munch – Žena na vratima

Žena na vratima

Žena na vratima Edvarda Muncha uljana je slika na kartonu iz 1906.–1907., koju pod inventarnim brojem MM.M.00630 čuva Munchov muzej (Munchmuseet) u Oslu. Izvornik mjeri 45,5 x 54,5 cm i stoji uspravno. Sredinu ispunjava jedna jedina prilika, uokvirena otvorom u kojem stoji.

Ženu vidimo sprijeda i u punoj visini. Nosi dugu svijetlu haljinu u kremastoj i žutoj boji koja pada ravno do poda i gotovo joj posve skriva stopala; vide se samo prsti, povučeni s nekoliko crvenih poteza. Iznad struka slikanje postaje toplo i golo: gornji dio tijela obrađen je u okeru i ružičastoj, grudi su naznačene a ne modelirane, a ruke su sklopljene pred njom.

Glava joj je mala u odnosu na ramena. Kosa je zbijena crvenosmeđa kapa; oči su dva zelenoplava znaka pod zasjenjenom obrvom, a usta kratka crvena crta. Lice nije nečija sličnost – postavljeno je sa šest ili sedam poteza i zatim ostavljeno, i upravo je to čuva od toga da postane portret.

Stoji u vratnom otvoru. Zatvaraju je dva svijetla dovratnika i nadvratnik, naslikani bijelom i sivoplavom preko podloge, a iza nje istu hladnu svjetlost nosi otvor. Taj okvir unutar okvira ono je što naslov imenuje, i drži priliku na mjestu dok se sve oko nje miče. Prag je kod Muncha ponavljana situacija: lik nije posve ni vani ni unutra, nego zastaje na granici dvoga, i gledatelj ga zatiče upravo u tom međustanju.

Lijevo zid ustupa mjesto otvorenom pogledu. Jesenska stabla položena su u plosnatoj narančastoj, crvenoj i žutoj, iza njih teče škriljavo siv pojas, a dolje stoje plavozeleni grmovi. Crvenosmeđi stup s prečkom diže se kroza nj poput jarbola. Ondje je boja najglasnija, a crtež najslobodniji.

Desno se prostorija ponovno zatvara. Duboko plava ploha pokriva gornji kut širokim zaobljenim potezima, a ispod nje tamna crvenosmeđa forma čita se kao stolac ili škrinja prislonjena uza zid. Dvije su strane suprotnosti: lijevo otvoreno i toplo, desno zatvoreno i hladno, a žena među njima. Ta dvojnost drži cjelinu na okupu, a bez nje bi se lik izgubio među širokim poljima boje.

Pod zauzima cijelu donju trećinu: široko narančastoružičasto polje povučeno u dugim vodoravnim potezima, s crvenim potezima koji trče prema prednjem rubu. Dolje lijevo blijedoružičasti pravokutnik leži plosnato na njemu i čita se kao krevet ili sag viđen strmo odozgo.

Nositelj je karton i Munch se njime služi: boja je tanka, a na velikim površinama ton podloge probija ravno kroza nju. Rubovi desno i uz donji kraj ostavljeni su neobojeni, točno ondje gdje je slikar stao. Muzej djelo vodi kao nepotpisano; katalog ga navodi kao Woll M 740.

Te godine padaju u sredinu Munchova dugog boravka u Njemačkoj, a rukopis pripada tom vremenu: brz, otvoren, više zauzet postavljanjem boje nego dovršavanjem oblika. Djelo živi od kontrasta, a ne od dubine. Prostorija je građena od plosnatih ploha postavljenih jedna uz drugu, a svijetla je haljina najsvjetlija među njima, zbog čega oko najprije ide k njoj i ostaje.

Našu sliku slikar ručno naslika uljem na platnu, potez po potez, po narudžbi i nikada tiskom. Jasno rečeno: izvornik je na kartonu, dok je naša reprodukcija naslikana na platnu, uobičajenom nositelju za ovakav ručno naslikan rad. Budući da svaka nastaje za svoju narudžbu, nijedne se dvije ne podudaraju do pojedinosti, a male su razlike znak ruke. Najteži je dio haljina, koja mora ostati svijetla a da ne postane kredasta.

Format je uspravan, a ugođaj tih, pa se slika dobro uklapa u spavaću sobu, hodnik ili miran kut dnevnoga boravka. Najbolje joj služi jednostavan svijetao zid, jer narančasti pod i plavi kut boju već nose. Vrijedi je objesiti u visini očiju, uz ravnomjerno i radije toplo svjetlo, koje čuva toplinu gornjega dijela tijela i poda.

Na raspolaganju je deset veličina, od 40 x 50 cm do 135 x 160 cm, te mjera po želji, s okvirom ili bez njega. Više umjetnikovih djela nalazi se u galeriji Edvarda Muncha, a o njegovu životu i slikarstvu pišemo na blogu o Edvardu Munchu.