Edvard Munch (1863-1944) bio je norveški slikar i grafičar koji nije slikao prizore, nego unutarnja stanja: ljubav, tjeskobu, bolest i smrt. Najpoznatiji je po Vrisku, jednoj od najprepoznatljivijih slika 20. stoljeća, no njegov utjecaj seže daleko dalje od tog jednog platna: smatra se jednim od očeva ekspresionizma i slikarom koji je modernoj umjetnosti pokazao da boja i linija same mogu nositi osjećaj.
Rodio se 12. prosinca 1863. u Løtenu u Norveškoj, a odrastao je u Kristianiji, današnjem Oslu. Majka mu je umrla od tuberkuloze kad je imao pet godina, sestra Sophie devet godina poslije; obje se smrti desetljećima vraćaju u njegovu djelu. Školovao se na Kraljevskoj crtačkoj školi u Kristianiji, a od kraja 1880-ih radio je naizmjence u Parizu, Berlinu i Norveškoj. Godine 1916. kupio je imanje Ekely iznad Osla i ondje proveo posljednjih dvadeset osam godina; umro je 23. siječnja 1944.
U hrvatskim se pretragama ime često piše i kao Munk – primjerice u upitima “munkov krik” i “munk slikar” – i odnosi se na istoga slikara.
Edvard Munch – 10 zanimljivosti
- Vrisak nije naslikao jednom, nego četiri puta, u četiri različite tehnike – dvije su inačice slikane, dvije su pasteli.
- Trenutak je zapisao u dnevniku: nije vikao sam, nego je čuo vrisak koji je prolazio kroz prirodu. Lik na platnu zato začepljuje uši.
- Njegova je berlinska izložba iz 1892. zatvorena nakon jedva tjedan dana, nakon glasovanja u društvu berlinskih umjetnika – događaj koji je odjeknuo cijelom njemačkom umjetničkom scenom.
- Često je slikao na nepripremljeno ili tek tanko pripremljeno platno, tako da se tkanje nazire kroz boju.
- Neka je platna namjerno ostavljao vani, na kiši, snijegu i suncu. Sam je to nazivao konjskom kurom.
- Motive nije ponavljao kao kopije, nego ih je svaki put iznova prerađivao – kod njega je druga inačica novo djelo, a ne preslika prve.
- Bio je i jedan od najvažnijih grafičara svojega doba; drvorez, litografija i bakropis kod njega su ravnopravni slikarstvu.
- Između 1909. i 1916. naslikao je velike zidne slike za svečanu dvoranu sveučilišta u Oslu.
- Gradu Oslu ostavio je oko 1.100 slika, 4.500 crteža i akvarela te 18.000 grafičkih listova – temelj Munchova muzeja.
- Vrisak je dvaput ukraden, 1994. i 2004., i oba je puta pronađen.
Vrisak: četiri inačice, ne jedna
Najčešća je zabluda o Vrisku da je riječ o jednoj jedinoj slici. Munch je motiv izveo četiri puta između 1893. i 1910., u dvije slikane i dvije pastelne inačice. Najpoznatija je slikana inačica iz 1893., izvedena temperom i uljanim kredama na kartonu, koju čuva Nacionalni muzej u Oslu pod inventarnim brojem NG.M.00939. Iz iste je godine inačica u kredi odnosno pastelu, iz 1895. pastel u privatnom vlasništvu, prodan na dražbi kod Sotheby’sa 2012., a iz 1910. tempera koju čuva Munchov muzej.
Uz to je Munch 1895. izradio i litografiju istoga motiva. Upravo je grafika omogućila da se slika proširi Europom brže nego što bi to mogla bilo koja pojedinačna slika. O priči i značenju motiva pisali smo u tekstu o Vrisku.
Kako je Munch slikao: materijal, nanos i konjska kura
O Munchu se gotovo isključivo piše kao o slikaru osjećaja, a jedva ikad o tome kako je ta djela zapravo izradio – premda upravo to razlikuje njegovo platno od tiskane reprodukcije. Munch je često slikao na nepripremljeno ili tek tanko pripremljeno platno. Boju je nanosio tanko i brzo, dugim potezima, i nije je zaglađivao; mjestimice je podlogu ostavljao posve otkrivenom, pa tkanje platna sudjeluje u prizoru umjesto da nestane pod nanosom.
Za Vrisak iz 1893. nije upotrijebio ulje na platnu, nego temperu i uljane krede na kartonu. Karton je upojan i mat, boja se na njemu ponaša drukčije nego na platnu, a krede ostavljaju suh, mrvičav trag. Izvornik zato nije gladak i lakiran, nego zrnat i mjestimice gotovo crtački – svojstvo koje se na zaslonu ne vidi, a na platnu odlučuje o svemu.
Najneobičniji je dio njegove prakse bilo namjerno izlaganje platna vremenskim prilikama. Munch je slike ostavljao vani, na kiši, snijegu i suncu, ponekad tjednima; sam je to nazivao konjskom kurom, prema postupku kojim su se kalili konji. Neki su suvremenici u tome vidjeli nemar, a on je tvrdio da djelo tako dobiva svoju pravu površinu. Posljedice su vidljive i danas: neka platna imaju istrošena, prašnjava i ispucala mjesta koja nisu oštećenje u uobičajenom smislu, nego dio toga kako je djelo nastalo. Restauratori ih zato čuvaju, a ne popravljaju.
Ni izbor materijala nije bio slučajan: mat, upojne podloge oduzimaju boji sjaj i približavaju je crtežu, a tisak od toga ne prenosi ništa jer svaku površinu pretvara u jednako glatku plohu. Posljednja je crta njegove metode ponavljanje. Munch je iste motive slikao iznova, katkad i dvadeset godina poslije, i svaki put drukčije – drugim bojama, u drugom formatu, s drugom napetošću. Te inačice nije smatrao kopijama, nego nastavcima iste misli. Upravo zato ručno slikana reprodukcija kod njega znači nešto drugo nego kod slikara koji je motiv izveo jednom: i sam je Munch istu scenu izveo više puta, svaki put nanovo.
Friz života
Munch svoja glavna djela nije shvaćao kao zasebne slike, nego kao dijelove jednoga ciklusa koji je nazvao Friz života. Ciklus govori o ljubavi, tjeskobi i smrti; djela odgovaraju jedno drugome, motivi se sele s jednoga platna na drugo, a ista obalna crta i isti večernji pojas neba vraćaju se u više radova. Tu pripadaju Madona, Pepeo, Ples života i Vrisak. Obješena zajedno čitaju se drukčije nego pojedinačno – to je bila i Munchova namjera. Ciklus nikada nije konačno zaključio: djela je dodavao, izuzimao i preraspoređivao, pa Friz života nije čvrst popis, nego način na koji je Munch svoje slike mislio zajedno.
Najpoznatija Munchova djela
Uz Vrisak, među njegova su najpoznatija djela Madona, Tjeskoba, Pepeo i kasni krajolici poput Zimske noći. Među kasne vrhunce idu i autoportreti, primjerice Autoportret kraj prozora, na kojem se naslikao bez uljepšavanja. Sve te motive pronaći ćete među ručno slikanim reprodukcijama Munchovih djela.
Stil: ekspresionizam prije ekspresionizma
Munch je slikao unutarnja stanja, a ne prizore: valovite linije, užareno nebo i likove uhvaćene između krajolika i osjećaja. Naraštaj prije njemačkih ekspresionista pokazao je da boja i linija mogu nositi strah, ljubav i tugu. Vrisak je i na našem popisu najpoznatijih slika.
Česta pitanja o Edvardu Munchu
Koliko inačica Vriska postoji i gdje se nalaze?
Četiri. Slikana inačica iz 1893., izvedena temperom i uljanim kredama na kartonu, nalazi se u Nacionalnom muzeju u Oslu (NG.M.00939). Inačica u kredi odnosno pastelu iz 1893. i tempera iz 1910. nalaze se u Munchovu muzeju u Oslu. Pastel iz 1895. u privatnom je vlasništvu; prodan je na dražbi kod Sotheby’sa 2012. Uz te četiri, Munch je 1895. izradio i litografiju istoga motiva.
Čime je Munch slikao?
Pretežno uljem na platnu, često na nepripremljenom ili tek tanko pripremljenom platnu i u tankom, brzom nanosu kroz koji se nazire tkanje. Upotrebljavao je i temperu, uljane krede i karton – Vrisak iz 1893. izveden je temperom i uljanim kredama na kartonu, a ne uljem na platnu. Bio je i iskusan grafičar te je radio drvoreze, litografije i bakropise.
Vrišti li lik na Vrisku?
Ne. Prema Munchovu vlastitom dnevničkom zapisu slikar je tijekom šetnje zastao i osjetio kako kroz prirodu prolazi beskrajan vrisak; lik na platnu zato začepljuje uši pred vriskom koji dolazi izvana. Naslov se odnosi na vrisak prirode, a ne na krik toga lika – pojedinost koju većina reprodukcija i parodija okreće naopako.
Što je Friz života?
Friz života ciklus je slika o ljubavi, tjeskobi i smrti koji je Munch gradio od početka 1890-ih i više ga puta izložio kao cjelinu. U njega ulaze Vrisak, Madona, Pepeo i Ples života. Djela unutar ciklusa odgovaraju jedno drugome, zbog čega ih je Munch želio vidjeti obješena zajedno, a ne kao odvojene radove.
Zašto je iste motive slikao više puta?
Zato što ih nije smatrao dovršenima. Munch se istom motivu vraćao i dvadeset godina poslije te ga svaki put izvodio drukčije – u drugom formatu, s drugom ljestvicom boja, s drugim nanosom. Kasnije inačice zato nisu kopije prve, nego samostalna djela koja nastavljaju istu misao. Isto vrijedi za Vrisak, koji postoji u četiri inačice.
Gdje se danas nalaze Munchovi izvornici?
Najviše ih je u Oslu. Munchov muzej čuva daleko najveću zbirku – slikar je gradu Oslu ostavio oko 1.100 slika, 4.500 crteža i akvarela te 18.000 grafičkih listova. Nacionalni muzej u Oslu čuva najpoznatiju slikanu inačicu Vriska i Madonu. Pojedina se djela nalaze i izvan Norveške, primjerice u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i u Muzeju Sprengel u Hannoveru.
Reprodukcije Munchovih djela u cijelosti ručno slikamo uljem na platnu; nije riječ o tisku. Svako platno nastaje po narudžbi i u mjeri koju sami odaberete. Motive pronađite među slikama Edvarda Muncha.