Claude Monet – Na obali Seine kod Bennecourta

Na obali Seine kod Bennecourta naša je ručno slikana reprodukcija Monetova platna iz Art Institutea of Chicago: žena u prugastoj haljini sjedi leđima okrenuta nama u sjeni dvaju debala na otoku nasred Seine i gleda preko vode prema kućama zaseoka Glotona, kraj nje leži slamnati šešir s plavom vrpcom, a uz obalu je privezan zelen čamac. Izvornik mjeri 100,7 x 81,5 cm, ulje je na platnu i nosi inventarni broj 1922.427. Muzej ga datira u 1868., a potpis dolje lijevo čita se »Cl. Monet 1868«. Slikamo ga u osam veličina ili po vašoj mjeri, uz fotografiju dovršenog djela na potvrdu prije otpreme.

Na obali Seine kod Bennecourta – Claude Monet

Što je na platnu?

Ljetno poslijepodne uz rijeku, gledano ispod stabla. U lijevoj trećini od donjeg do gornjeg ruba dižu se dva debla, a nad njima se preko gotovo cijele gornje polovice širi gusta krošnja od kratkih tamnozelenih poteza; u nekoliko praznina među lišćem vidi se plavo nebo. Ispod krošnje, lijevo od sredine, na travi sjedi žena, leđima okrenuta nama, u bijeloj haljini s tamnim okomitim prugama. Kraj njezinih nogu leži slamnati šešir sa širokom plavom vrpcom, a tik uz vodu privezan je čamac, iznutra tamnozelen i svijetao uz rub.

Sredinu zauzima voda u širokim vodoravnim potezima. U njoj se ponavljaju kuće s nasuprotne obale, ali ponavljanje nije zaglađeno u zrcalo: ostaje niz odvojenih poteza, blijedo ružičastih, sivih i plavih. S druge strane teče pjeskovita obala s nizom kamenih kuća s crvenkastim i sivim krovovima, među njima desno visoko svijetlo pročelje, a iznad svega obronak se diže u pojasevima obrađene zemlje. Uz vodu s druge strane stoje dvije sitne plave prilike, uz desni rub tamni čamci na pijesku.

Tko je žena na obali?

Muzej je imenuje sam, pa je imenujemo i mi. U zapisu Art Institutea of Chicago stoji da je to Camille Doncieux, kasnija slikareva supruga, da sjedi na otoku nasred Seine i gleda prema zaseoku Glotonu kraj Bennecourta, odakle su se sa slikarem po svoj prilici dovezli čamcem.

Isti zapis kaže još dvoje što se s platna ne vidi: da je ovo jedino sačuvano djelo iz kratkoga razdoblja provedenoga u Glotonu, a mjesto je slikaru preporučio pisac Émile Zola kao jeftino seosko utočište blizu Pariza; i da pentimenti, vidljivi tragovi ranijega sloja ispod kasnijega, pokazuju da je Camille u ranoj fazi rada držala dijete s kapicom, vjerojatno njihova sina Jeana. Toga djeteta na dovršenom platnu nema.

Camille se na našoj polici pojavljuje još triput: na platnu Bazille i Camille (studija za Ručak na travi), među prilikama djela Žene u vrtu i za stolom u djelu Ručak. Prvo od njih čuva National Gallery of Art u Washingtonu pod inventarnim brojem 1970.17.41; muzej ga datira u 1865., a platno mjeri 68,9 x 93 cm.

Što piše na platnu?

Dolje lijevo, u travi uz podnožje debla, stoji potpis u tamnim potezima, a ispod njega godina. Čita se Cl. Monet i 1868. Muzej ga navodi istim tekstom: potpisano dolje lijevo, Cl. Monet, kosa crta, 1868.

Godina na platnu i godina ustanove dakle se podudaraju, a to vrijedi reći jer kod Moneta nije pravilo – na više naših rouenskih pročelja potpis i zapis muzeja razilaze se za godinu ili dvije. Ovdje nema ništa za presuditi.

Što o djelu kaže zapis muzeja?

Djelo čuva Art Institute of Chicago pod inventarnim brojem 1922.427. Mjere objavljuje redoslijedom visina pa širina, 81,5 i 100,7 cm; naša tablica širinu stavlja na prvo mjesto, pa ovdje čitate 100,7 x 81,5 cm. S okvirom navodi 98,5 x 117,8 x 8 cm, pripis glasi Potter Palmer Collection, a djelo je izloženo u dvorani 201.

U katalogu raisonné Daniela Wildensteina iz 1979. nosi broj 110. Istu godinu i iste mjere do decimale navodi i Wikidata; između izvora nema razilaženja. To zapisujemo namjerno, jer šutnja o razilaženju i neprovjeren izvor na stranici izgledaju jednako.

Kroz čije je ruke platno prošlo?

Muzej objavljuje cijeli niz vlasnika s cijenama, pa ga navodimo onako kako ga navodi on i ništa ne dodajemo. Prvi poznati vlasnik je Louis Aimé Léon Clapisson iz Neuilly-sur-Seinea, koji je djelo imao najkasnije 21. lipnja 1889. i za nj platio 500 franaka; muzej pritom navodi svoj izvor, izložbeni katalog galerije Georges Petit.

Dana 21. travnja 1892. Clapisson ga je prodao pariškoj kući Durand-Ruel za 1.500 franaka, a ona ga je 18. svibnja iste godine prodala Potteru Palmeru iz Chicaga za 7.500 franaka – dvije prodaje u jednoj godini i petnaesterostruka cijena u tri. Nakon Palmerove smrti 1902. djelo je ostalo u obitelji, a 1922. ga je obitelj darovala muzeju. Zašto je cijena toliko narasla, zapis ne kaže, i to ne dopunjavamo.

Zašto je ovo platno nekoć bilo izloženo kao Argenteuil?

Zato što je pod tim imenom bilo upisano u zalihovnu knjigu. Muzejski zapis o podrijetlu navodi da je djelo u pariškoj zalihi Durand-Ruel za 1891. nosilo broj 2127 i ime Argenteuil, i upravo je pod tim naslovom 1905. bilo izloženo u Bostonu, u Copley Societyju, kao posudba gospođe Potter Palmer.

To nije jedino tuđe ime: kod Georgesa Petita u Parizu 1889. navedeno je kao Au bord de l’eau; Bennecourt, a 1910. u Chicagu kao Belle Isle, sunshine ili The river, pri čemu muzej sam ne razrješava koji od dva broja pripada ovom platnu.

Argenteuil je kod Moneta doista ime mjesta, a ne samo pogreška: onamo se preselio 1871., tri godine nakon ovoga platna, i ondje je nastao niz djela, među njima Most u Argenteuilu. Ime u zalihovnoj knjizi je dakle zamjena mjesta, a ne drugo djelo; tko traži određeno platno, neka gleda inventarni broj, a ne naslov.

Zašto je ovo djelo važno?

Zbog donje polovice. Odraz kuća u vodi naslikan je jednakom težinom i jednako širokim potezima kao i same kuće, i nigdje nije zaglađen u zrcalo. Gledatelj dobiva dva ravnopravna niza podataka: predmet i njegovo ponavljanje na vodi, koje je taman toliko drukčije da se vidi da je riječ o drugoj tvari.

Godina je 1868., do prve skupne izložbe po kojoj se pokret prozvao ima još šest godina, a ova impresionistička slika pokazuje da je postupak bio razrađen i prije. Dvanaest godina poslije isti postupak zauzima cijelu donju polovicu: djelo Obale Seine kod Vétheuila kuća u motivu više nema, ostali su rijeka i obala.

Žena sjedi leđima okrenuta nama i ne pripovijeda ništa; nije portret i nije prizor. Njezina je uloga da gleda onamo kamo gleda i gledatelj te da prugastom haljinom i slamnatim šeširom drži donji lijevi kut. Reprodukcija slike ove vrste stoga ovisi o odnosima, a ne o licu.

Kako nastaje naša ručno slikana inačica?

Svaku narudžbu slika slikar posebno, uljem na pamučno ili laneno platno. Takve su sve naše slike na platnu, bez tiska i bez strojnoga koraka. Ova umjetnička slika zahtjevna je ponajprije u vodi: odraz mora ostati sastavljen od odvojenih vodoravnih poteza, inače postane glatka zrcalna ploha i platno izgubi upravo ono po čemu je poznato.

Druga je kušnja krošnja, koja mora ostati propusna, s prazninama kroz koje se vidi nebo, inače se gornja polovica pretvori u jedinstvenu tamnu mrlju. Takva uljana slika ne podnosi visok sjaj, pa naša ostaje mat. Ručno slikana kopija ni ne pokušava biti preslika do pojedinosti; dva platna iste veličine uvijek se razlikuju u potezu.

Koja mjera za koji zid?

Na raspolaganju je osam mjera, od 45 x 38 do 150 x 120 cm. Po veličini je izvorniku najbliža 90 x 70 cm, dakle 10,7 cm uža i 11,5 cm niža. Po omjeru su najbliže 50 x 40 cm i 150 x 120 cm, obje na 1,2500 prema izvornikovih 1,2356; 60 x 50 i 120 x 100 na 1,2000 nešto su dalje.

Za velik zid ostaje 150 x 120 cm, koja je ujedno jedna od dviju mjera s najvjernijim omjerom. Zelena i plava ovdje su mirne, pa slika za dnevni boravak djeluje i iznad niskoga namještaja. Sve su mjere navedene uz proizvod u našoj galeriji Claude Monet.

Mjere po narudžbi, podokvir i okvir

Za mjeru koje nema na popisu mjere po narudžbi jedini su put; pišite nam širinu i visinu, a omjer izvornika zadržavamo. Platno napinjemo na drveni podokvir. Okvir nije uključen u cijenu; muzejski mjeri 117,8 x 98,5 cm i dubok je 8 cm.

Dostava i jamstvo

Izrada traje dva do tri tjedna, kod najvećih mjera nekoliko dana više. Djelo stiže napeto na podokviru u krutoj kutiji ili smotano u tuljcu, s praćenjem pošiljke. Ako stigne oštećeno ili se osjetno razlikuje od potvrđene fotografije, zamjenjujemo ga ili vraćamo cijenu. Male razlike u potezu kod ručnoga su rada očekivane; oštećenje nije.

Često postavljana pitanja

Gdje je izvornik?

U Chicagu, u Art Instituteu of Chicago, pod inventarnim brojem 1922.427, izložen u dvorani 201.

Imenuje li muzej osobu na platnu?

Da. Muzejski zapis navodi Camille Doncieux, kasniju slikarevu suprugu.

Je li On the Bank of the Seine, Bennecourt isto djelo?

Jest. To je ime u zapisu muzeja, s obalom u jednini; naš naslov rabi množinu.

Je li ovo tisak?

Nije. Kod nas nastaje uvijek ručno, uljem na platnu; tiskana djela ne prodajemo.

Koju mjeru da odaberem?

90 x 70 cm ako vam je važna veličina izvornika, a 150 x 120 cm ako vam je važan omjer kod velike slike.

Mogu li dobiti mjeru koje nema na popisu?

Da. Djelo po vašoj mjeri daje vam omjer izvornika pri bilo kojoj širini.

Kako djelo stiže do mene?

Napeto na podokviru u krutoj kutiji ili smotano u tuljcu, s praćenjem pošiljke.

O čemu je ovo djelo u jednoj rečenici?

O tome da odraz na vodi nije manje stvaran od kuća koje odražava.

Je li izvornik na prodaju i koliko vrijedi?

Nije na prodaju: u muzejskoj je zbirci. Vrijednost ne procjenjujemo; muzej navodi samo cijene iz 19. stoljeća, zapisane gore.

Koliko visoko da ga objesim?

Sredina otprilike 150 cm iznad poda, tako da vodena površina padne u visinu očiju.

Je li prikladno za dar?

Jest, a ako niste sigurni u mjeru, postoji poklon-bon kojim bira obdareni.

• Motiv. Camille Doncieux sjedi leđima okrenuta nama pod stablom na otoku nasred Seine, pred njom voda sa širokim odrazom kuća zaseoka Glotona, uz obalu privezan zelen čamac.
• Izvornik. Ulje na platnu, 100,7 x 81,5 cm, 1868.; potpisano dolje lijevo Cl. Monet 1868; Art Institute of Chicago, inv. br. 1922.427, dar obitelji Potter Palmer 1922.
• Naše. Osam mjera; 90 x 70 cm najbliža je po veličini, 50 x 40 i 150 x 120 po omjeru.
• Vrijedi znati. Muzej je ispod boje našao tragove djeteta s kapicom koje je Camille u prvoj zamisli držala u naručju.