Claude Monet – Na obali Seine kod Bennecourta

Na obali Seine kod Bennecourta naša je ručno slikana reprodukcija Monetova platna iz Art Institutea of Chicago: žena u prugastoj haljini sjedi leđima okrenuta nama u sjeni dvaju debala na otoku nasred Seine i gleda preko vode prema kućama zaseoka Glotona, kraj nje leži slamnati šešir s plavom vrpcom, a uz obalu je privezan zelen čamac. Izvornik mjeri 100,7 x 81,5 cm, ulje je na platnu i nosi inventarni broj 1922.427. Muzej ga datira u 1868., a potpis dolje lijevo čita se »Cl. Monet 1868«. Slikamo ga u osam veličina ili po vašoj mjeri, uz fotografiju dovršenog djela na potvrdu prije otpreme.

Na obali Seine kod Bennecourta – Claude Monet

Što je na platnu?

Ljetno poslijepodne uz rijeku, gledano ispod stabla. U lijevoj trećini od donjeg do gornjeg ruba dižu se dva debla, a nad njima se preko gotovo cijele gornje polovice širi gusta krošnja od kratkih tamnozelenih poteza; u nekoliko praznina među lišćem vidi se plavo nebo. Ispod krošnje, lijevo od sredine, na travi sjedi žena, leđima okrenuta nama, u bijeloj haljini s tamnim okomitim prugama. Kraj njezinih nogu leži slamnati šešir sa širokom plavom vrpcom, a tik uz vodu privezan je čamac, iznutra tamnozelen i svijetao uz rub.

Sredinu zauzima voda u širokim vodoravnim potezima. U njoj se ponavljaju kuće s nasuprotne obale, ali ponavljanje nije zaglađeno u zrcalo: ostaje niz odvojenih poteza, blijedo ružičastih, sivih i plavih. S druge strane teče pjeskovita obala s nizom kamenih kuća s crvenkastim i sivim krovovima, među njima desno visoko svijetlo pročelje, a iznad svega obronak se diže u pojasevima obrađene zemlje. Uz vodu s druge strane stoje dvije sitne plave prilike, uz desni rub tamni čamci na pijesku.

Tko je žena na obali?

Muzej je imenuje sam, pa je imenujemo i mi. U zapisu Art Institutea of Chicago stoji da je to Camille Doncieux, kasnija slikareva supruga, da sjedi na otoku nasred Seine i gleda prema zaseoku Glotonu kraj Bennecourta, odakle su se sa slikarem po svoj prilici dovezli čamcem.

Isti zapis kaže još dvoje što se s platna ne vidi: da je ovo jedino sačuvano djelo iz kratkoga razdoblja provedenoga u Glotonu, a mjesto je slikaru preporučio pisac Émile Zola kao jeftino seosko utočište blizu Pariza; i da pentimenti, vidljivi tragovi ranijega sloja ispod kasnijega, pokazuju da je Camille u ranoj fazi rada držala dijete s kapicom, vjerojatno njihova sina Jeana. Toga djeteta na dovršenom platnu nema.

Camille i njihov sin Jean, prema zapisima muzeja koji platna čuvaju, u našoj su ponudi na još osam platna: Bazille i Camille (studija za Ručak na travi) (1865.); Žene u vrtu iz oko 1866., gdje je Camille pozirala za tri lika lijevo; Razmišljanje, gospođa Monet na sofi iz oko 1871.; Jean Monet na konjicu (1872.), koji prikazuje njihova sina; Makovi kod Argenteuila (1873.), gdje muzej ženu sa suncobranom i dijete navodi kao vjerojatno Camille i Jeana; Žena sa suncobranom (1875.), koja prikazuje oboje; Gospođa Monet u kimonu (1876.); i Camille Monet na smrtnoj postelji (1879.). Prvo od njih čuva National Gallery of Art u Washingtonu pod inventarnim brojem 1970.17.41; muzej ga datira u 1865., a platno mjeri 68,9 x 93 cm.

Što piše na platnu?

Dolje lijevo, u travi uz podnožje debla, stoji potpis u tamnim potezima, a ispod njega godina. Čita se Cl. Monet i 1868. Muzej ga navodi istim tekstom: potpisano dolje lijevo, Cl. Monet, kosa crta, 1868.

Godina na platnu i godina ustanove dakle se podudaraju, a to vrijedi reći jer kod Moneta nije pravilo – na više naših rouenskih pročelja potpis i zapis muzeja razilaze se za godinu ili dvije. Ovdje nema ništa za presuditi.

Što o djelu kaže zapis muzeja?

Djelo čuva Art Institute of Chicago pod inventarnim brojem 1922.427. Mjere objavljuje redoslijedom visina pa širina, 81,5 i 100,7 cm; naša tablica širinu stavlja na prvo mjesto, pa ovdje čitate 100,7 x 81,5 cm. S okvirom navodi 117,8 x 98,5 x 8 cm, pripis glasi Potter Palmer Collection, a djelo je izloženo u dvorani 201.

U katalogu raisonné Daniela Wildensteina iz 1979. nosi broj 110. Istu godinu i iste mjere do decimale navodi i Wikidata; između izvora nema razilaženja. To zapisujemo namjerno, jer šutnja o razilaženju i neprovjeren izvor na stranici izgledaju jednako.

Kroz čije je ruke platno prošlo?

Muzej objavljuje cijeli niz vlasnika s cijenama, pa ga navodimo onako kako ga navodi on i ništa ne dodajemo. Prvi poznati vlasnik je Louis Aimé Léon Clapisson iz Neuilly-sur-Seinea, koji je djelo imao najkasnije 21. lipnja 1889. i za nj platio 500 franaka; muzej pritom navodi svoj izvor, izložbeni katalog galerije Georges Petit.

Dana 21. travnja 1892. Clapisson ga je prodao pariškoj kući Durand-Ruel za 1.500 franaka, a ona ga je 18. svibnja iste godine prodala Potteru Palmeru iz Chicaga za 7.500 franaka – dvije prodaje u jednoj godini i petnaesterostruka cijena u tri. Nakon Palmerove smrti 1902. djelo je ostalo u obitelji, a 1922. ga je obitelj darovala muzeju. Zašto je cijena toliko narasla, zapis ne kaže, i to ne dopunjavamo.

Zašto je ovo platno nekoć bilo izloženo kao Argenteuil?

Zato što je pod tim imenom bilo upisano u zalihovnu knjigu. Muzejski zapis o podrijetlu navodi da je djelo u pariškoj zalihi Durand-Ruel za 1891. nosilo broj 2127 i ime Argenteuil, i upravo je pod tim naslovom 1905. bilo izloženo u Bostonu, u Copley Societyju, kao posudba gospođe Potter Palmer.

To nije jedino tuđe ime: kod Georgesa Petita u Parizu 1889. navedeno je kao Au bord de l’eau; Bennecourt, a 1910. u Chicagu kao Belle Isle, sunshine ili The river, pri čemu muzej sam ne razrješava koji od dva broja pripada ovom platnu.

Argenteuil je kod Moneta doista ime mjesta, a ne samo pogreška: onamo se preselio 1871., tri godine nakon ovoga platna, i ondje je nastao niz djela, među njima Most u Argenteuilu. Ime u zalihovnoj knjizi je dakle zamjena mjesta, a ne drugo djelo; tko traži određeno platno, neka gleda inventarni broj, a ne naslov.

Zašto je ovo djelo važno?

Zbog donje polovice. Odraz kuća u vodi naslikan je jednakom težinom i jednako širokim potezima kao i same kuće, i nigdje nije zaglađen u zrcalo. Gledatelj dobiva dva ravnopravna niza podataka: predmet i njegovo ponavljanje na vodi, koje je taman toliko drukčije da se vidi da je riječ o drugoj tvari.

Godina je 1868., do prve skupne izložbe po kojoj se pokret prozvao ima još šest godina, a ova impresionistička slika pokazuje da je postupak bio razrađen i prije. Dvanaest godina poslije isti postupak zauzima cijelu donju polovicu: djelo Obale Seine kod Vétheuila kuća u motivu više nema, ostali su rijeka i obala.

Žena sjedi leđima okrenuta nama i ne pripovijeda ništa; nije portret i nije prizor. Njezina je uloga da gleda onamo kamo gleda i gledatelj te da prugastom haljinom i slamnatim šeširom drži donji lijevi kut. Reprodukcija slike ove vrste stoga ovisi o odnosima, a ne o licu.

Kako nastaje naša ručno slikana inačica?

Svaku narudžbu slika slikar posebno, uljem na pamučno ili laneno platno. Takve su sve naše slike na platnu, bez tiska i bez strojnoga koraka. Ova umjetnička slika zahtjevna je ponajprije u vodi: odraz mora ostati sastavljen od odvojenih vodoravnih poteza, inače postane glatka zrcalna ploha i platno izgubi upravo ono po čemu je poznato.

Druga je kušnja krošnja, koja mora ostati propusna, s prazninama kroz koje se vidi nebo, inače se gornja polovica pretvori u jedinstvenu tamnu mrlju. Takva uljana slika ne podnosi visok sjaj, pa naša ostaje mat. Ručno slikana kopija ni ne pokušava biti preslika do pojedinosti; dva platna iste veličine uvijek se razlikuju u potezu.

Koja mjera za koji zid?

Na raspolaganju je osam mjera, od 45 x 38 do 150 x 120 cm. Po veličini je izvorniku najbliža 90 x 70 cm, dakle 10,7 cm uža i 11,5 cm niža. Po omjeru su najbliže 50 x 40 cm i 150 x 120 cm, obje na 1,2500 prema izvornikovih 1,2356; 60 x 50 i 120 x 100 na 1,2000 nešto su dalje.

Za velik zid ostaje 150 x 120 cm, koja je ujedno jedna od dviju mjera s najvjernijim omjerom. Zelena i plava ovdje su mirne, pa slika za dnevni boravak djeluje i iznad niskoga namještaja. Sve su mjere navedene uz proizvod u našoj galeriji Claude Monet.

Koliko visoko objesiti sliku: sredina otprilike 150 cm iznad poda, tako da vodena površina padne u visinu očiju.

Mjere po narudžbi, podokvir i okvir

Za mjeru koje nema na popisu mjere po narudžbi jedini su put; pišite nam širinu i visinu, a omjer izvornika zadržavamo. Platno napinjemo na drveni podokvir. Okvir nije uključen u cijenu; muzejski mjeri 117,8 x 98,5 cm i dubok je 8 cm.

Dostava i jamstvo

Izrada traje dva do tri tjedna, kod najvećih mjera nekoliko dana više. Djelo stiže napeto na podokviru u krutoj kutiji ili smotano u tuljcu, s praćenjem pošiljke. Ako stigne oštećeno ili se osjetno razlikuje od potvrđene fotografije, zamjenjujemo ga ili vraćamo cijenu. Male razlike u potezu kod ručnoga su rada očekivane; oštećenje nije.

Ako sliku ne birate za sebe i niste sigurni koja će veličina odgovarati, na raspolaganju je poklon-bon: primatelj sam bira veličinu i motiv.

Često postavljana pitanja

Gdje je izvornik?

U Chicagu, u Art Instituteu of Chicago, pod inventarnim brojem 1922.427, izložen u dvorani 201.

Imenuje li muzej osobu na platnu?

Da. Muzejski zapis navodi Camille Doncieux, kasniju slikarevu suprugu.

O čemu je ovo djelo u jednoj rečenici?

O tome da odraz na vodi nije manje stvaran od kuća koje odražava.

Kada i gdje je slika nastala?

Godine 1868. u zaseoku Gloton u Bennecourtu na Seini, gdje je Monet s Camille i malim Jeanom dva mjeseca živio u jeftinom svratištu koje mu je preporučio Émile Zola. To je jedino sačuvano djelo s tog boravka.

• Motiv. Camille Doncieux sjedi leđima okrenuta nama pod stablom na otoku nasred Seine, pred njom voda sa širokim odrazom kuća zaseoka Glotona, uz obalu privezan zelen čamac.
• Izvornik. Ulje na platnu, 100,7 x 81,5 cm, 1868.; potpisano dolje lijevo Cl. Monet 1868; Art Institute of Chicago, inv. br. 1922.427, dar obitelji Potter Palmer 1922.
• Naše. Osam mjera; 90 x 70 cm najbliža je po veličini, 50 x 40 i 150 x 120 po omjeru.
• Vrijedi znati. Muzej je ispod boje našao tragove djeteta s kapicom koje je Camille u prvoj zamisli držala u naručju.