Edvard Munch – Bolesno dijete

Bolesno dijete

Bolesno dijete Edvarda Muncha uljana je slika na platnu iz 1885-1886., koju pod inventarnim brojem NG.M.00839 čuva Nacionalni muzej (Nasjonalmuseet) u Oslu. Izvornik mjeri 118,5 x 120 cm i gotovo je kvadratan. Prizor je bolesnička postelja: blijeda, crvenokosa djevojčica naslonjena je na velik bijel jastuk i gleda ustranu.

Djevojčicu vidimo u profilu; lice joj je upalo i svijetlo, kosa crvena i raspuštena po jastuku. Gleda prema tamnoj zavjesi koja visi uz nju i teče cijelom visinom platna. Uz postelju sjedi žena u crnini pognute glave i drži djevojčicu za ruku; njihove sklopljene ruke stoje točno na sredini platna i ujedno su značenjsko središte prizora. Slijeva na stoliću stoje boca i čaša. Pozadina je neodređena i tamna, bez zidova i bez prozora; prostor se ne mjeri, nego se samo naslućuje. Sve je suvišno uklonjeno: ni namještaja, ni prozora, ni pogleda van. Ostaju samo postelja i dvije prilike, i upravo ta praznina čini prizor bližim nego što bi bio da je soba naslikana.

Motiv potječe iz smrti slikareve starije sestre Johanne Sophie, koja je 1877. u petnaestoj godini umrla od tuberkuloze. Munch, koji je kao dijete i sam gotovo umro od iste bolesti, vraćao se ovom prizoru više od četrdeset godina i naslikao ga u šest inačica; ova je prva među njima. Pognutu ženu nikada nije imenovao, a povijest umjetnosti pretpostavlja da je to njegova teta Karen; i to je tumačenje, a ne slikarev zapis. Djevojčica gleda mimo žene, a žena gleda dolje; pogledi se ne susreću, i upravo je to jezgra prizora.

Upravo je tehnika djelo tada učinila skandaloznim. Munch je boju nanosio, strugao je i nanosio iznova, pa je površina razderana i mjestimice gotovo oštećena; tragovi struganja vide se po cijelom platnu. Boja je tanka i siva, s crvenom kosom i bjelinom jastuka kao jedinim svijetlim naglascima. Djelo nije dovršeno u smislu koji je tomu pojmu davalo vrijeme, i upravo je to bila njegova namjera. Munch je poslije zapisao da je htio naslikati sjećanje, a ne prizor, i razderana je površina upravo to: slika koja se pri gledanju raspada i ponovno slaže. Zato djelo izbliza djeluje nedovršeno, a s odmaka se sve sabire u jedno lice i jednu ruku.

Našu sliku slikar ručno naslika uljem na platnu, potez po potez kistom, po narudžbi i nikada kao tisak. Budući da svako platno nastaje pojedinačno, tonovi i potezi razlikuju se od jednoga do drugoga; te su male razlike znak ruke. Najteži je dio lice, koje mora ostati blijedo i prozirno a da ne postane prazno. Kao slike za zid ovaj motiv traži prije svega suzdržanost: svaka dodana pojedinost oduzima mu snagu.

Format je gotovo kvadratan, a prizor tih i ozbiljan, pa slika traži miran zid i nešto odmaka: dnevni boravak, radnu sobu ili galerijski hodnik. Najbolje joj služi svijetao neutralan zid; uz jaku boju sivilo prizora gubi svoju napetost. Objesite je u visini očiju uz meko, ravnomjerno svjetlo. Kao umjetnička slika ne pripada među glasne motive; djelo podnosi, pa i traži, vlastito mjesto.

Na raspolaganju je deset veličina te mjera po želji, a svako se platno može naručiti s okvirom ili bez njega. Okvir birate u našoj 3D aplikaciji, gdje na ovom motivu možete isprobati letvice i boje; jednostavna tamna ili naravna letvica ovdje djeluje bolje od ukrašene. Više umjetnikovih djela nalazi se u galeriji Edvarda Muncha, a o njegovu životu i slikarstvu pišemo na blogu o Edvardu Munchu.