Egon Schiele – Autoportret s lampionkama

Autoportret s lampionkama slika je Egona Schielea iz 1912.: slikarevu glavu i tamni kaput režu gornji i donji rub, a slijeva se diže tanka stabljika lampionke s crvenim plodovima i suhim žutim listovima. Izvornik čuva Leopold Museum u Beču pod inventarnim brojem 454; mjeri 39,8 x 32,2 cm – širok je 39,8 cm, a visok 32,2 cm, dakle riječ je o maloj vodoravnoj ploči. Kod nas nastaje kao ručno slikana uljana slika na platnu, u petnaest dimenzija ili po vašoj mjeri, a fotografiju dovršenoga djela prije otpreme šaljemo na potvrdu.

Autoportret s lampionkama – Egon Schiele

Što slika prikazuje?

Slikara od prsa naviše, postavljenoga desno od sredine na blijedu, srebrnastobijelu podlogu. Gornji rub presijeca njegovu tamnu kosu, a donji kaput, koji je gotovo crn sa zelenkastim odsjajem i nanesen širokim potezima. Glava stoji na dugom vratu i okrenuta je u stranu, a lice je građeno od sitnih poteza ružičaste, oker, plave i zelene, s crvenim usnama i tamnim obrvama. Iza glave od svjetlije se podloge izdvaja siva, kutijasta ploha. Slijeva se diže tanka stabljika i savija do gornjega ruba; na njoj su suhi žutosmeđi listovi i crveni plodovi lampionke – jedan blizu vrha, a skupina uz donji rub. Dolje desno, u tri kratka retka, stoji potpis.

Kamo slikar gleda?

Ravno u vas. Prema muzejskom zapisu glava je okrenuta udesno, dok se pogled suprotnim pokretom izravno upire u promatrača; muzej to čita tako da se umjetnik predstavlja istodobno krhkim i samosvjesnim. To je tumačenje kuće koja djelo čuva i navodimo ga kao njezino: glava se okreće na jednu stranu, a natrag dolazi samo pogled.

Zašto je kompozicija tako izrazito pomaknuta?

Zato što djelo ima par. Prema muzejskom zapisu Schiele ga je zamislio kao pandan Portretu Wally Neuzil, portretu svoje tadašnje družice nastalom u isto vrijeme, i to objašnjava neobično ekscentričnu kompoziciju obiju slika. Zapis dodaje da u uravnoteženoj kompoziciji ništa nije prepušteno slučaju i da svaka linija nalazi svoj nastavak ili odgovarajući protupol: glavu i tijelo režu vodoravni rubovi, a težini tih tamnih ploha odgovara odvažna crvena boja lampionki.

Zašto je ovaj autoportret tako poznat?

Muzejski zapis ubraja ga među najpoznatija Schieleova djela i kaže da ga prikazuje na vrhuncu stvaralaštva. Navodi i širi razlog: nijedan umjetnik u Beču oko 1900. nije tako intenzivno istraživao vlastito lice, tijelo i osobnost, pa je Schieleovo ime postalo sinonim za bečku modernu i njezinu središnju temu, krizu pojedinca.

Na čemu je izvornik naslikan?

Na drvu. Prema muzejskom zapisu tehnika je ulje i pokrivna boja na drvenoj ploči, a djelo je dolje desno signirano i datirano. Naša se reprodukcija slika uljanim bojama na platnu. To ne predstavljamo kao isto: mala ploča i napeto platno različiti su nositelji.

Kakav je format – uspravan ili ležeći?

Ležeći. Njezin par, portret Wally Neuzil, jednako je širok i gotovo jednako visok. Naše stope slijede izvornik u obliku koji zovemo ležeći format, od 43 x 35 cm do 205 x 164 cm. Kod ovoga motiva širina cijelu lijevu stranu prepušta biljci, koja je protuteža o kojoj govori muzej.

Mogu li dobiti sliku u veličini izvornika?

U veličini izvornika ne: ploča mjeri 39,8 x 32,2 cm, a naša najmanja stopa 43 x 35 cm šira je za 3,2 cm i viša za 2,8 cm. U omjeru stranica ovisi o stopi. Omjer je izvornika 1 : 1,236; stope 43 x 35 cm i 130 x 105 cm približavaju mu se po visini na otprilike dva milimetra, a 80 x 65 cm na otprilike tri. Ostale su stope kvadratnije ili izduženije, kod 90 x 70 cm za gotovo tri centimetra, pa ako vam je točan omjer važan, odaberite jednu od te tri ili mjeru po narudžbi.

Odakle slika dolazi i gdje je danas?

Zapis o podrijetlu koji ova stranica nosi otprije slijedi neposredno ispod i čuvamo ga doslovno, nepromijenjen. Muzejski lanac navodi ista tri vlasnika i dodaje četvrtu postaju: od 1994. Privatnu zakladu Leopold Museum. Za svaku postaju navodi i izvor, a tumačenje izvora naše je. Za Heinricha Mayera to je pismo Petera Parzera Patriciji Spiegelfeld od 21. lipnja 2002., za Josefa i Richarda Parzera dosje Sonje Niederacher od 30. travnja 2011., a za Rudolfa Leopolda kupoprodajni ugovor od 24. travnja 1956. Posljednji privatni prijelaz dakle je dokumentiran kao prodaja. Prvi je vlasnik datiran samo s „prije 1918.“, a zapis ne kaže kada je djelo stekao ni kako je 1938. prešlo Parzerima. Djelo je danas u Leopold Museumu pod inventarnim brojem 454; cijela Schieleova zbirka kuće predstavljena je na stranici Leopold Museuma o Egonu Schieleu.

Podrijetlo

Slika je bila u vlasništvu Heinricha Mayera u Beču (prije 1918. do 1938.), zatim Josefa i Richarda Parzera u Beču (1938.–1956.) te Rudolfa Leopolda (1956.–1994.); danas je u Leopold Museumu u Beču.

Gdje se ovo djelo smješta među Schieleova djela?

Među autoportrete iz 1912., uz bok svojemu paru. Iz iste je godine Autoportret s pognutom glavom, također naslikan na drvenoj ploči; iz prethodne godine Samovidioc II, veliko kvadratno platno iz iste zbirke. Cijeli je izbor u galeriji Egon Schiele, a više o slikarevu životu u članku o Egonu Schieleu. Schiele je bio mlađi suvremenik Gustava Klimta i bečka secesija bila je sredina iz koje je potekao; bečki ekspresionizam smjer je koji je pomogao odrediti, a austrijska umjetnost toga razdoblja i danas se čita kroz ta dva imena. Kao ekspresionistička slika ovo je autoportret koji muzej ubraja među njegova najpoznatija djela. Samovidioc II je ulje na platnu; ova ploča nije.

Kako nastaje naša ručno slikana inačica?

Svako platno slikar slika uljanim bojama, potez po potez; nije riječ o strojnom otisku – pod kistom nastaje ručno slikana kopija, izrađena za vašu narudžbu. Ovdje su najteža dva mjesta. Prvo je lice: sastavljeno je od sitnih odvojenih poteza ružičaste, oker, plave i zelene, i oni moraju ostati odvojeni; ako ih slikar stopi u jedan ton kože, lice gubi nemirnu, treperavu kvalitetu zbog koje je Schieleovo. Drugo je crvena boja plodova: najjača je boja u djelu i jedini odgovor na tamnu masu kaputa, pa mora biti upravo takva – ako je previše narančasta ili preslaba, ravnoteža koju opisuje muzej raspada se. Kad je djelo dovršeno, fotografiramo ga i fotografiju vam šaljemo na potvrdu, tek onda ide u otpremu. Za ovu obitelj djela nemamo studijskih fotografija – djelo u našoj radionici još nije fotografirano i ništa nije uklonjeno; kad sljedeći put bude naslikano, fotografirat ćemo ga i fotografije dodati na ovu stranicu. Kao reprodukcija na platnu slika je napeta na drveni podokvir, spremna za vješanje.

Koja dimenzija za koji zid?

Kratak odgovor: vodoravno djelo slijedi dugačak komad namještaja. Za uzak prostor ili zid iznad radnoga stola djeluju 43 x 35 cm i 50 x 40 cm, iznad kauča ili komode 100 x 80 cm ili 110 x 90 cm, za velik prostor 170 x 136 cm i 205 x 164 cm. Naša je najmanja dimenzija 43 x 35 cm. Kao umjetnička slika lice koje je u izvorniku tako malo povećanjem mijenja karakter: niže stope čuvaju intimnost ploče, a veće pokazuju poteze na licu i preko cijele prostorije.

Kako naručiti mjeru po narudžbi, podokvir i okvir?

Ako nijedna od petnaest dimenzija ne odgovara vašem zidu, djelo slikamo u mjeri po narudžbi. Platno je napeto na drveni podokvir; naša 3D aplikacija služi isključivo odabiru okvira, ne prikazu djela na vašem zidu. Okvir se bira zasebno i ne mora biti dio narudžbe.

Kako teče dostava i što jamčimo?

Djelo izrađujemo po narudžbi i dostavljamo u šesnaest država Europske unije, među njima u Njemačku, Francusku, Italiju, Nizozemsku i Poljsku. Prije otpreme šaljemo vam fotografiju dovršenoga djela na potvrdu, a ako niste zadovoljni, djelo popravljamo ili slikamo iznova. Rok izrade ovisi o dimenziji i trenutačnoj zauzetosti atelijera.

Česta pitanja

Koja je biljka na Schieleovu Autoportretu s lampionkama?

Lampionka (Physalis): tanka stabljika na lijevoj strani nosi suho žutosmeđe lišće i crvene plodove u obliku lampiona. Mnogi autori biljku čitaju kao znak krhkosti i prolaznosti života, postavljen uz blijedo, ispijeno lice; sam muzej naglašava njezinu ulogu u kompoziciji, gdje snažna crvena uravnotežuje tamnu kosu i jaknu. Na talijanskom je djelo poznato kao Autoritratto con alchechengi, na njemačkom kao Selbstbildnis mit Lampionfrüchten.

Kada je Schiele naslikao Autoportret s lampionkama?

Godine 1912.: ploča dolje desno nosi slikarov potpis i godinu „EGON SCHIELE 1912“. Naslikana je uljem i pokrivnom bojom na drvu i malena je, široka 39,8 cm i visoka 32,2 cm.

Zašto je Autoportret s lampionkama tako poznat?

Leopold Museum ubraja ga među najpoznatija Schieleova djela i kaže da ga prikazuje na vrhuncu stvaralaštva. Slikarova je glava okrenuta udesno, a pogled uperen ravno u promatrača, i muzej taj suprotni pokret čita kao umjetnika koji se prikazuje istodobno krhkim i samouvjerenim. Nijedan umjetnik u Beču oko 1900. nije tako ustrajno istraživao vlastito lice i tijelo kao Schiele.

Kako je Autoportret s lampionkama povezan s Portretom Wally Neuzil?

Schiele je oba djela iste godine zamislio kao par: Wally Neuzil tada mu je bila partnerica i model. Prema muzeju upravo to objašnjava neobično pomaknutu kompoziciju obiju ploča, koje su jednake širine i gotovo jednake visine. Obje se nalaze u Leopold Museumu, portret Wally pod inventarnim brojem 453.

Gdje se Autoportret s lampionkama nalazi danas?

U Leopold Museumu u Beču, pod inventarnim brojem 454. Do 1938. bio je u vlasništvu Heinricha Mayera u Beču, zatim Josefa i Richarda Parzera, a od 1956. vlasnik mu je bio Rudolf Leopold. Od 1994. pripada privatnoj zakladi Leopold Museuma.

Je li slika prikladna za dar?

Jest; ako ne znate koju dimenziju odabrati, postoji poklon-bon.

• Motiv: autoportret koji režu gornji i donji rub, sa stabljikom crvenih lampionki slijeva.
• Izvornik: 1912., ulje i pokrivna boja na drvu, 39,8 x 32,2 cm, potpis dolje desno, Leopold Museum, Beč, inv. 454.
• Naše: ručno slikana uljana slika na platnu, 15 dimenzija ili mjera po narudžbi.
• Dobro je znati: prema muzejskom zapisu djelo je zamišljeno kao pandan Portretu Wally Neuzil.