Egon Schiele – Zalazeće sunce

Zalazeće sunce slika je Egona Schielea iz 1913.: dva tanka mlada stabla pred krajolikom tamnih polja, s dvjema ružičastim planinama pod ružičastim nebom. Izvornik čuva Leopold Museum u Beču pod inventarnim brojem 625; mjeri 90 x 90,5 cm – širok je 90,5 cm, a visok 90 cm, dakle gotovo je kvadrat. Kod nas nastaje kao ručno slikana uljana slika na platnu, u petnaest dimenzija ili po vašoj mjeri, a fotografiju dovršenoga djela prije otpreme šaljemo na potvrdu.

Zalazeće sunce – Egon Schiele

Što slika prikazuje?

Krajolik gledan kroz dva mlada stabla. Lijevo stablo još nosi krošnju hrđavosmeđega i tamnocrvenoga lišća; desno je gotovo golo, nekoliko tankih grana s ponekim listom, a uz njega stoji ravan taman kolac. Iza njih gornju trećinu zauzima blijedo ružičasto nebo, iscrtano tankim vodoravnim crtama, s dvjema ružičastim planinama na obzoru – manjom lijevo i većom desno – iznad blijedoga pojasa. Ispod leži taman brežuljak, a donja je polovica krpež polja u tamnozelenoj, maslinastoj, sivoj i smeđoj boji, složenih u vodoravne pojaseve i posutih sitnim žutim točkama. Lijevo od sredine dolje uspravno stoji tanak crveni kolac. Gore desno, u tri kratka retka, stoji potpis.

O čemu slika govori?

Prema muzejskom zapisu o trenutku dana kada moramo žaliti za zalazećim suncem: u daljini još pruža toplinu, dok se u sjeni obrisi već rastapaju. Zapis kaže da se umjetnik nije usredotočio na ljepotu prirode, nego na njezinu uklopljenost u neprestano dolaženje i odlaženje, te da je to melankolično raspoloženje tipično za Schieleove krajolike, kojima je davao naslove poput Golo drveće ili Krajolik bez sunca. To je tumačenje muzeja koji djelo čuva i navodimo ga kao njegovo.

Zašto Schiele uvijek iznova slika sunce?

Zato što je prema muzejskom zapisu sunce motiv koji se vraća u njegovu djelu i šifra za cikličnost: stalnica koja uvijek iznova odlazi i uvijek se iznova vraća, pa tako simbol kruga života i povezanosti svega živoga. Zapis ga povezuje s jednom od njegovih središnjih tema, nastajanjem i nestajanjem, i navodi kako je Schiele jednom rekao o vlastitom tijelu: „Mein Wesen, mein – Verwesen“ – moje biće, moje raspadanje.

Gdje je točno potpis?

Prema muzejskom zapisu gore desno od sredine: „EGON SCHIELE 1913“, u tri kratka retka blizu desnoga ruba, u visini gornjega ruba polja, gdje ga je na tamnoj podlozi lako previdjeti.

Čime je izvornik naslikan?

Prema muzejskom zapisu uljanim bojama na platnu. I naša se reprodukcija slika uljanim bojama na platnu: medij i nositelj isti su kao kod izvornika.

Je li format kvadratan?

Praktički jest. Kod ovoga djela sve su naše stope kvadratni format, od 50 x 50 cm do 200 x 200 cm.

Mogu li dobiti sliku u veličini izvornika?

Da, na pola centimetra. Naša stopa 90 x 90 cm poklapa se s izvornikom točno u visini, a uža je za pet milimetara. Budući da su sve stope kvadratne, a izvornik nije posve, ta mala razlika raste s veličinom, ali polako: kod 200 x 200 cm omjer izvornika tražio bi oko 201 cm širine. Za sve praktične svrhe svaka stopa čuva omjer; za točno 90 x 90,5 cm tu je mjera po narudžbi.

Odakle slika dolazi i gdje je danas?

Ova stranica dosad nije nosila zapis o provenijenciji – kod ovoga djela ga nije bilo, što kažemo otvoreno umjesto da tiho ponudimo zamjenu. Ono što slijedi lanac je kakav objavljuje muzej i kratak je: Arthur Roessler, Beč, od 1913. do 1957.; Rudolf Leopold, Beč, od 1957. do 1994.; a od 1994. Privatna zaklada Leopold Museum. Tumačenje je naše. Prvi je vlasnik djelo imao od godine kada je nastalo; među muzejskim izvorima za njega su knjiga Tobiasa Nattera o kolekcionarima i mecenama iz 2003. i katalog komemorativne izložbe koju je Neue Galerie 1948. priredila o tridesetoj obljetnici Schieleove smrti; ondje je djelo bilo pod brojem 37. Jedna se pojedinost ne slaže: lanac Leopoldovo vlasništvo datira od 1957., a kupoprodajni ugovor koji za njega navodi nosi datum 7. siječnja 1953. Zapis ta dva podatka ne usklađuje, pa navodimo oba. Naveden je i dosje Sonje Niederacher od 30. travnja 2011. Djelo je danas u Leopold Museumu pod inventarnim brojem 625; cijela Schieleova zbirka muzeja predstavljena je na stranici Leopold Museuma o Egonu Schieleu.

Gdje se ovo djelo smješta među Schieleova djela?

Među njegove krajolike od 1911. do 1914. Dvije godine prije nastala je mala ploča Malo stablo u kasnu jesen, godinu prije Kalvarija, a godinu poslije Kuće uz more. Cijeli je izbor u galeriji Egon Schiele, a više o slikarevu životu u članku o Egonu Schieleu. Schiele je bio mlađi suvremenik Gustava Klimta i bečka secesija bila je sredina iz koje je potekao; bečki ekspresionizam smjer je koji je pomogao odrediti, a austrijska umjetnost toga razdoblja i danas se čita kroz ta dva imena. Kao ekspresionistička slika djelo zalazak sunca pretvara u razmišljanje o prolaznosti. Kao i Kuće uz more, i ovo je ulje na platnu; Kalvarija dodaje još gvaš i olovku.

Kako nastaje naša ručno slikana inačica?

Svako platno slikar slika uljanim bojama, potez po potez; nije riječ o strojnom otisku – pod kistom nastaje ručno slikana kopija, izrađena za vašu narudžbu. Ovdje su najteža dva mjesta. Prvo je krošnja lijevoga stabla: stotine sitnih hrđavocrvenih listova preko ružičastoga neba, svaki nanesen zasebno; ako ih slikar ispuni u jednu masu, stablo gubi svjetlo koje prolazi kroz njega. Drugo je ružičasta boja neba i planina, koja mora ostati blijeda i hladna, a ne slatka – ako je slikar podigne prema bombonski ružičastoj, žalovanje o kojem govori muzej postaje razglednica. Kad je djelo dovršeno, fotografiramo ga i fotografiju vam šaljemo na potvrdu, tek onda ide u otpremu. Za ovu obitelj djela nemamo studijskih fotografija – djelo u našoj radionici još nije fotografirano i ništa nije uklonjeno; kad sljedeći put bude naslikano, fotografirat ćemo ga i fotografije dodati na ovu stranicu. Kao reprodukcija na platnu slika je napeta na drveni podokvir, spremna za vješanje.

Koja dimenzija za koji zid?

Kratak odgovor: kvadrat traži sredinu zida i nešto praznine oko sebe. Za manji zid 60 x 60 cm ili 70 x 70 cm, iznad kauča 90 x 90 cm, veličina izvornika, ili 100 x 100 cm, za velik prostor 150 x 150 cm i sve do 200 x 200 cm. Naša je najmanja dimenzija 50 x 50 cm. Kao umjetnička slika s toliko sitnih listova i žutih točaka djelo veličinom dobiva: od 90 x 90 cm naviše čitaju se kao pojedinosti izvornika, a ne kao tekstura.

Kako naručiti mjeru po narudžbi, podokvir i okvir?

Ako nijedna od petnaest dimenzija ne odgovara vašem zidu, djelo slikamo u mjeri po narudžbi. Platno je napeto na drveni podokvir; naša 3D aplikacija služi isključivo odabiru okvira, ne prikazu djela na vašem zidu. Okvir se bira zasebno i ne mora biti dio narudžbe.

Kako teče dostava i što jamčimo?

Djelo izrađujemo po narudžbi i dostavljamo u šesnaest država Europske unije, među njima u Njemačku, Francusku, Italiju, Nizozemsku i Poljsku. Prije otpreme šaljemo vam fotografiju dovršenoga djela na potvrdu, a ako niste zadovoljni, djelo popravljamo ili slikamo iznova. Rok izrade ovisi o dimenziji i trenutačnoj zauzetosti atelijera.

Česta pitanja

Koje mjesto prikazuje Zalazeće sunce?

Ni naslov ni muzejski zapis ne navode mjesto. Tekst Leopold Museuma na Google Arts & Culture kaže da je Schiele nadahnuće najvjerojatnije našao na obali kod Trsta i u dva gola otoka crvenih stijena ispred te obale. Pročitano tako, dva ružičasta oblika na obzoru upravo su ti otoci.

Gdje je sunce na slici Zalazeće sunce?

Jedva se vidi: prema Leopold Museumu sunce koje tone vidi se samo djelomično, a oblici na obzoru osvijetljeni su straga hladnom karminskom bojom. Oko ponajprije vidi njegov odsjaj, blijedoružičasto nebo nad tamnim poljima. Muzej prizor čita kao oproštaj od svjetla, topline i života.

Što znači Zalazeće sunce?

Prema muzejskom zapisu prikazuje trenutak dana kad moramo tugovati za zalazećim suncem: u daljini još grije, a u sjenama se obrisi već raspadaju. Schiele se nije usredotočio na ljepotu prirode, nego na njezinu uklopljenost u neprestano dolaženje i odlaženje. Muzej sunce u njegovu djelu naziva šifrom za ciklično, simbolom kruga života.

Što znači „Mein Wesen, mein – Verwesen“?

„Moje biće, moje raspadanje“: Schieleove riječi o vlastitom tijelu, koje muzej navodi u tekstu o ovom djelu. Povezuju sliku s jednom od njegovih središnjih tema, nastajanjem i nestajanjem.

Tko je bio prvi vlasnik Zalazećeg sunca?

Arthur Roessler, bečki kritičar i dugogodišnji podupiratelj slikara, od 1913., godine nastanka, do 1957. Prema Leopold Museumu slika je visjela iznad njegova pisaćeg stola. Zatim je prešla Rudolfu Leopoldu, a 1994. u Privatnu zakladu Leopold Museum.

Gdje se Zalazeće sunce nalazi danas?

U Leopold Museumu u Beču, pod inventarnim brojem 625. Na njemačkom se zove Versinkende Sonne.

Je li slika prikladna za dar?

Jest; ako ne znate koju dimenziju odabrati, postoji poklon-bon.

• Motiv: dva mlada stabla pred tamnim poljima, ružičastim planinama i ružičastim večernjim nebom.
• Izvornik: 1913., uljane boje na platnu, 90 x 90,5 cm, potpis gore desno od sredine, Leopold Museum, Beč, inv. 625.
• Naše: ručno slikana uljana slika na platnu, 15 dimenzija ili mjera po narudžbi.
• Dobro je znati: ova stranica za ovo djelo nije nosila zapis o provenijenciji; lanac je naveden kakav ga objavljuje muzej.