Edvard Munch – Autoportret na staklenoj verandi

Autoportret na staklenoj verandi

Autoportret na staklenoj verandi Edvarda Muncha uljana je slika s kredom na drvenoj ploči iz 1930.–1933., koju pod inventarnim brojem MM.M.00245 čuva Munchov muzej (Munchmuseet) u Oslu. Izvornik mjeri 55,5 x 45,5 cm i leži poprijeko. Slikar sebe smješta na vlastitu ostakljenu verandu u Ekelyju.

Glava zauzima sredinu i velika je za format. Vidimo je sprijeda, jedva okrenutu udesno i odrezanu tik iznad tjemena. Čelo je visoko, kosa rijetka, obrve teške, usta zatvorena i povučena prema dolje. Pogled ne dolazi prema nama, nego prolazi ustranu, i upravo zbog toga lice djeluje sabrano i zatvoreno u sebe.

Lice je građeno od suprotnosti toploga i hladnoga: okerne i narančaste plohe na čelu i nosu, zelene i maslinaste sjene ispod očiju i uz čeljust. Munch ne zaglađuje prijelaze, nego pušta da se dvije boje sretnu na bridu, što drži lice u pokretu i ondje gdje je koža mirna.

Ramena i sako dani su brzim usporednim povlačenjima u zelenoj, ljubičastoj i tamnoplavoj. Ispod vrata pojavljuju se bijel ovratnik i blijedozelena kravata, jedina svijetla okomica u donjoj polovici. Potezi su ovdje toliko otvoreni da se između njih vidi podloga.

Iza njega otvara se veranda. Uspravni tamni prozorski okviri i kose prečke sijeku pozadinu na polja kroz koja se vidi vrt. Lijevo stoji golo stablo naslikano bijelim i sivim povlačenjima, a zdesna se ljubičasti i plavi potezi razlijevaju po staklu i čitaju se kao granje ili odraz.

Prostor je stoga dvostruk: istodobno unutrašnjost i vrt, odvojeni samo tankom rešetkom prečki. Munch je tih godina mnogo slikao s te verande u Ekelyju, a motiv staklene stijene između njega i svijeta vraća se iznova u njegovu kasnom djelu.

Boja počiva na zelenoj. Zelena je u pozadini, u sakou, u sjeni lica pa čak i u kravati, tako da okerni i narančasti dijelovi lica gore kao jedina uistinu topla ploha. Ljubičasti dodiri na prozoru protuteža su koja gornju polovicu drži živom.

Rukopis je otvoren i brz. Uz ulje Munch je upotrijebio i kredu, čije se suhe crte vide u kosi, uz oči i preko ramena; mjestimice je boja tako tanka da se kroza nju vidi drvena ploča. Djelo je istodobno crtež i slikanje.

Muzej ga vodi kao nepotpisano i datira između 1930. i 1933.; među osobama na djelu navodi samoga Edvarda Muncha. Slikar je tada bio u sedamdesetima, a ovo je jedno iz dugoga niza autoportreta koje je stvarao cijeloga života.

Građa je jednostavna i čvrsta: velika glava usred rešetke okomica i kosina. Te crte čine glavu još mirnijom, jer je ona jedini okrugli oblik među samim ravnima. Oko ide ravno k licu i ondje ostaje.

Našu sliku slikar ručno naslika uljem na platnu, potez po potez, po narudžbi i nikada tiskom. Jasno rečeno: izvornik je ulje i kreda na drvenoj ploči, dok je naša reprodukcija naslikana uljem na platnu, uobičajenom nositelju za ovakav ručno naslikan rad. Najteži je dio lice, koje mora ostati toplo usred svega toga zelenila.

Format je položen, a pogled izravan i ozbiljan, pa se slika dobro uklapa u radnu sobu, knjižnicu ili kao snažan naglasak u dnevnom boravku. Najbolje joj služi miran svijetao zid.

Na raspolaganju je deset veličina, od 45 x 38 cm do 223 x 179 cm, te mjera po želji, s okvirom ili bez njega. Više umjetnikovih djela nalazi se u galeriji Edvarda Muncha, a o njegovu životu i slikarstvu pišemo na blogu o Edvardu Munchu.